Tito - brutalni diktator i važan državnik

Josip Broz Tito ponašao se kao okrutni diktator, a na razini lifestylea kao šef vojne hunte iz Trećeg svijeta. No, s druge strane, kao državnik ostao je jedan od stalno važnih protagonista svjetske i regionalne politike. Zbog toga nam je i danas važa


http://www.jutarnji.hr/nedjeljni_jutarnji/clanak/art-2008,5,25,,120708.jl

ZAGREB - Jednoga jutra u svibnju 1975. godine, kada sam išao u 3. b razred Osnovne škole Vladimir Nazor na zagrebačkom Jordanovcu, udaljene manje od kilometra od Dinamova stadiona, nastavnici su nas bez prethodne najave odveli u grad i rekli da taj dan nećemo imati nastavu, što nas, je, prirodno, razveselilo.

Odveli su nas blizu centra, negdje na Zeleni val, podijelili su nam pregršt raznobojnih kreda te su nam, puni iskrenog entuzijazma, rekli da se, eto, od nas očekuje da kredama nacrtamo cvijeće na gradskim ulicama kojima će za koji sat proći drug Tito. Budući da sam bio prilično loš u likovnom, taj me se zadatak nije odveć dojmio. Osim toga, zamisao da se Titov auto treba voziti po cvijeću koje su nacrtali lokalni osmoškolci činila mi se sasvim glupom.

Cvijeće na asfaltu

Pošto smo asfalt iscrtali cvijećem, za nagradu su nas stavili u prvi red do Titove kolone. Vidio sam već jako starog Tita s otprilike metar udaljenosti i nisam osjećao baš ništa. Idućih se godina nisam bavio Titom, sve do njegove smrti (iako mi je otac, negdje u sedmom osnovne, donio emigrantsku brošuru o Bleiburgu, naglasivši da nikomu ne smijem reći da sam to uopće vidio: no onda još Bleiburg nisam izravno povezivao s Titom).

Kada je objavljena vijest da je Tito umro, a bilo je to prve nedjelje u svibnju 1980. godine, bio sam na Dinamovu stadionu, na južnom stajanju. Dinamo je igrao sa sarajevskim Željezničarom. Meč je prekinut u prvom poluvremenu, pri rezultatu 2:2.

Najviše me fasciniralo što zapravo nikoga na stadionu nije osobito potresla vijest o Titovoj smrti. Jedan je čovjek na jugu doduše glasno zapjevao Druže, Tito, mi ti se kunemo…, ali gotovo nitko nije prihvatio, možda samo dvojica ili trojica. Otišao sam kući. Moja mama bila je jako dobro raspoložena zbog Titove smrti. Cijelu smo večer pokušavali slušati BBC i Glas Amerike.

Tri ili četiri dana poslije, na dan Titova sprovoda, bilo mi je dosadno satima gledati pogrebne svečanosti. Pa sam s još dvojicom ili trojicom klinaca iz razreda otišao igrati košarku, na naše školsko igralište. Domar nas je samo upozorio da ne vičemo preglasno zbog sprovoda. I tako sam veći dio izravnog prijenosa Titova posljednjeg ispraćaja proveo pod sjevernim košem na igralištu Vladimira Nazora, zbog čega mi ni nastavnici ni direktorica nisu poslije pravili baš nikakve probleme.

Dobroslav Paraga odrastao je u istom kvartu kao i ja, nešto sjevernije, prema Medvednici, na križanju Lašćinske ulice i Dobrog dola. Dvije ili tri godine poslije Titove smrti Dobroslav Paraga završio je u zatvoru. Završio je u zatvoru zato što je među uglednim hrvatskim intelektualcima skupljao potpise za peticiju koja se bavila elementarnim ljudskim pravima.

Unakažen život

Iako je bio u vrlo mladim godinama, Dobroslav Paraga osuđen je na tešku zatvorsku kaznu na Golom otoku, a čovjek koji je skupa s njim prikupljao potpise za peticiju ubijen je u dvorištu zagrebačke policije u Đorđićevoj ulici.

Život Dobroslava Parage, kasnijeg predsjednika Hrvatske stranke prava, zauvijek je unakažen u Paraginim ranim dvadesetim godinama, mehaničkim djelovanjem brutalnog sustava političke represije što ga je bio uspostavio Josip Broz Tito, čovjek ispod čije su automobilske kolone djeca morala crtati cvijeće, u najboljoj maniri korejskih, afričkih ili kubanskih diktatora s kojima je Tito, kako znamo, održavao idilične odnose. Slučaj Dobroslava Parage, uz sve katastrofalne stvari koje su se osamdesetih godina dogodile tom čovjeku, gotovo da je benigan u usporedbi s desecima tisuća ljudi koje je Titov režim likvidirao ili su prošli kroz još teže i dugotrajnije zatvorske kazne.

Titova je diktatura, kao i gotovo sve komunističke diktature, po svojoj prirodi bila izrazito brutalna jer nije uvažavala institucionalno pravo na drukčije mišljenje. Svaki organizirani pokušaj drukčijeg političkog mišljenja automatski se kažnjavao raznim oblicima represije.

Dvostruka percepcija

To je jednostavno materijalna činjenica, a ne vrijednosni sud o Josipu Brozu Titu i njegovu političkom sustavu. Današnja je percepcija Josipa Broza u Hrvatskoj, kao i u nekim susjednim zemljama, bitno drukčija. Kao što vidimo svakoga 25. svibnja, dakle na dan kada se obilježava Titov rođendan, u njegovu se rodnom Kumrovcu okuplja mnogo ljudi koji iskreno vjeruju da je Tito bio dobar momak.

Percepcija o Titu kao o pozitivnoj pojavi u hrvatskoj politici i povijesti mnogo je sveobuhvatnija od folklorno turističke atmosfere u Zagorju, dijelu Hrvatske u kojem se, eto, redovito rađaju diktatori s većim ili manjim potencijalom. Pozitivna percpecija o Titu raširena je među velikim brojem hrvatskih intelektualaca i političara, koji kao da se žestoko trude zaboraviti represivnu stranu Titova režima.

S druge strane, zakleti Titovi protivnici, bilo da je riječ o obiteljima bleiburških žrtava, bivšim političkim zatvorenicima, ili o crkvenim velikodostojanstvenicima, u Titu redovito gledaju najvećeg ratnog zločinca s ovih prostora, što je posve nepravedno i netočno. Hrvatski stavovi o Titu danas su, čini se, podijeljeniji čak i od stavova o Tuđmanu.

Prije analize sadašnjeg Titova značenja u hrvatskom javnom i političkom životu, želimo, ipak još jednom navesti jednu nespornu i bitnu činjenicu: da se bilo tko od današnjih Titovih poštovatelja ikada usudio javno napisati ili izreći nešto ozbiljno protiv Tita (dok je Tito bio na vlasti i dok je Jugoslavija postojala), da se, dakle, bilo tko od današnjih Titovih poštovatelja usudio pisati ili govoriti o Titu onako kao što govore o aktualnim političarima, svatko od njih odmah bi završio na policiji, a poslije, vrlo vjerojatno, i na višegodišnjoj robiji.

Bezbroj nijansi

To je minimalni zajednički nazivnik kada se govori o Titu kao o vladaru bivše Jugoslavije; bilo tko tko veliča takvog Tita kompromitira elementarni ideal slobode. No taj je zajednički nazivnik posve nedovoljan da bi se čak i posve površno razumijela stvarna Titova uloga u našoj povijesti, kao i u hrvatskoj sadašnjosti.

Da bismo razumjeli nesumnjivu Titovu privlačnost i u današanje vrijeme, moramo prihvatiti da o Titu valja govoriti barem s dvije strane, unutar kojih, opet, postoji bezbroj nijansi. Jednu stranu Titove ličnosti i povijesne uloge čini brutalni komunistički diktator. Drugu stranu Titove ličnosti čini lokalno i svjetski relevantan državnik kojem na mnogo čemu trebamo biti zahvalni. O Titu kao diktatoru ne treba imati nikakvih iluzija i za njega ne treba imati nimalo popusta.

Tito je organizirao i Jugoslaviju, i jugoslavensku komunističku partiju i jugoslavensku vojsku kao strogo centralističke organizacije u kojima je sve bitne odluke donosio on sam (tako je bilo do 1974. godine, a faktički i do njegove smrti 1980. godine). Tito se nikada nije brinuo za ljudska prava, kao ni za osobne političke slobode.

U jednom starom intervjuu s jugoslavenskim diplomatom i publicistom Vladimirom Dedijerom Tito je odbacio bilo kakvu ideju o uvođenju individualnih političkih prava i sloboda u Jugoslaviju, tvrdeći da prava pojedinca nikada ne smiju doći ispred prava tisuća ljudi, čiju volju, naravno, tumači komunistička partija. U isto to vrijeme, početkom pedesetih, odbio je bilo kakav razgovor o višestranačkom sustavu, smatrajući taj sustav opasnim i suvišnim.

Kao diktator Josip Broz Tito dao je ubiti ili je tolerirao ubojstva desetaka tisuća ljudi na Bleiburgu ili na Križnom putu; dao je zatvoriti tisuće i tisuće političkih protivnika, uspostavio je tvrdu cenzuru, koja je s ponekim iznimkama trajala i osam godina poslije njegove smrti, sve do potkraj 1988. godine. Kao diktator Tito je uspostavio strahoviti kult ličnosti kojem se nikada nitko nije mogao suprotstaviti.

Kada se, primjerice, danas čitaju stenogrami njegovih razgovora s vođama hrvatskog proljeća, upravo je nevjerojatno koliko su mu ti politički lideri, koji su poslije stekli golem autoritet u Hrvatskoj, zapravo bili podilazili. No to je bila jedina mogućnost da opstanu u sustavu što ga je Tito bio stvorio.

Uvredljivi lifestyle

Osim što je, dakle, bio brutalni diktator koji je zatvarao svoje političke protivnike, koji je uveo i održavao cenzuru, koji je zabranjivao bilo kakvu slobodu političkog djelovanja i koji se duboko suprotstavljao bilo kakvoj ideji demokracije, Tito je i svojim osobnim lifestyleom kompromitirao i vrijeđao jugoslavenske građane.

Jugoslavija je ipak bila razmjerno siromašna zemlja kojom je dugo dominirao svjetonazor egalitarizma i solidarnosti. Titov je životni stil bio potpuno suprotstavljen takvom svjetonazoru. Tito je živio napadno luksuzno, između cadillaca na Brijunima, raznih vila i lovišta po Jugoslaviji do putovanja Galebom.

I dok se Tito, dakle, na unutarnjem planu ponašao kao okrutni diktator, a na razini lifestylea kao šef vojne hunte iz Trećeg svijeta, Tito državnik ostajao je jedan od stalno važnih protagonista svjetske i regionalne politike.

Zbog toga nam je Tito i danas realno važan. I zbog toga bi i njegovi osobni neprijatelji, dakle članovi obitelji kojima je Titov režim osobno, fizički, naudio, danas morali imati određeno razumijevanje za njegovu povijesnu važnost. Kao šef jugoslavenske države i kao međunarodni državnik Josip Broz Tito postigao je niz realnih uspjeha.

Kao šef jugoslavenske države Josip Broz Tito odgovoran je za golemi ekonomski rast što su ga države bivše Jugoslavije ostvarile poslije Drugoga svjetskog rata. Titovi osporavatelji tvrde da je komunizam upropastio Hrvatsku.

Ali tko je onda sagradio brodogradilišta, tko je izgradio stotine tisuća stanova, tko je u Zagrebu i drugim dijelovima Hrvatske sagradio uspješnu strojnu industriju, tko je, naposljetku sagradio Vjesnik, najveću izdavačku kuću u ovom dijelu Europe, koja je doslovno kolonizirala susjedne jugoslavenske države?

I tko je izgradio hrvatski turizam, koji je početkom osamdesetih bilježio rekordne rezultate i koji je i danas temelj hrvatske ekonomije? Činjenica je da su Hrvatska i Jugoslavija za vrijeme Titove vladavine od ratom razrušenih postale srednje razvijene zemlje. Nadalje, kao šef jugoslavenske države Josip Broz Tito učinio je jugoslavenski komunistički sustav ipak znatno mekšim od komunističkih sustava zemalja istočnog bloka. Vlasnici jugoslavenskih putovnica smjeli su putovati u inozemstvo.

Pričest bez sankcija

Hrvatski i jugoslavenski kulturni prostor bili su prepuni utjecaja sa Zapada. Zagrebačka je televizija vrtila samo američke filmove te američke i engleske serije, a u Zagrebu, Beogradu i Ljubljani gostovali su najveći rock sastavi tog vremena. O Dubrovačkim ljetnim igrama, Bitefima, Festovima, koji su svi bili svjetski relevantni, da ne govorimo.

Titova Jugoslavija jest bila diktatura, ali ne dikatatura ispod željezne zavjese, kao Češka, Poljska ili Mađarska. I to jest i Titova zasluga. Naposljetku, u Titovoj su se diktaturi ipak, katkad, poštovala elementatna ljudska (ne politička) prava.

U prvoj polovici sedamdesetih cijeli je moj razred otišao na prvu pričest u Crkvu Svetog Jeronima u Maksimiru. U ponedjeljak smo u školi razmjenivali fotografije s pričesti. Nijedan nastavnik nije nam ništa prigovorio niti su naši roditelji imali i najmanji problem zato što su javno prisustvovali pričesti.

Mala građanska prava

Nekoliko godina poslije svi smo se, jednako javno, u društvu roditelja, firmali, a u osmom osnovne većini već nije palo na pamet doći u školu na Božić (koji je onda, razumije se, bio radni dan). Nastavnicima, isto tako, nije palo na pamet da nam upišu neopravdane sate.

Dakle, mala građanska prava ipak su postojala, barem u centru Zagreba, kao i mala nacionalna prava. Na našoj kući u Rendićevoj uvijek je bila izvješena hrvatska zastava, čak i na Dan Republike. Hrvatska zastava sa zvijezdom, ali nikad jugoslavenska. I nikada nitko u kući nije zbog toga imao problema.

Titova odluka da se Jugoslavija bar donekle otvori prema Zapadu spasila nas je sudbine drugih europskih komunističkih zemalja i učinila naše živote donekle normalnima. Već se zato Tito ne smije ocjenjivati jednako loše kao drugi komunistički diktatori.

Jasno je da je Titovo otvaranje Jugoslavije prema Zapadu bilo posljedica njegova odnosa prema Rusiji. Zbog stalno napetih odnosa s Rusijom, koji su vibrirali na rubu realnog straha od ruske vojne intervencije, ne samo početkom pedesetih godina (zbog poznate Rezolucije Informbiroa protiv Tita), nego i 1968. godine, kada je Sovjetski Savez bio okupirao Čehoslovačku, kao i 1971. godine, kada je Tito iskoristio rusku prijetnju kao povod za brutalno razbijanje hrvatskog masovnog pokreta, Jugoslavija se kontinuirano morala okretati prema Zapadu. Što je Zapad prihvaćao s najvećim zadovoljstvom i interesom.

Kao što je dr. Tvrtko Jakovina ispravno zabilježio u svom članku o Titu u jednom od nedavnih brojeva Globusa, Josip Broz Tito postigao je da Jugoslavija, doslovno sve do dana njegove smrti, figurira kao relevantan čimbenik međunarodnih odnosa. Tito uistinu jest bio svjetski važan državnik. To ne mogu osporiti ni njegovi najzagriženiji neprijatelji.

Još od 1948. godine i od povijesnog raskida sa sovjetskim blokom, Tito je briljantno ekvilibrirao između Zapada i Istoka. Popularnost Jugoslavije na Zapadu i danas se temelji na tom ekvilibrizmu koji je stvarao dojam da je Jugoslavija slobodna socijalistička zemlja, da je, dakle, Titova Jugoslavija živi dokaz kako socijalistički eksperiment može uspjeti. Zbog te, uglavnom pogrešne predrasude o Jugoslaviji kao slobodnoj socijalističkoj zemlji, u zapadnoeuropskoj javnosti i danas postoji stanovita jugonostalgija.

Drugo, Tito je kroz Pokret nesvrstanih nametnuo Jugoslaviju kao jednog od vođa međunarodne politike šezdesetih godina. Danas su, naravno, nesvrstani posve deplasirani i nevažni. U šezdesetim i sedamdesetim godinama nesvrstani su, naravno, okupljali najgore moguće tirane, a ne borce za demokraciju i slobodu. Međutim, činjenica je da su zemlje Trećeg svijeta u razdoblju od gotovo dva desetljeća u Titovoj Jugoslaviji gledale primjer političke emancipacije.

Na Titov su sprovod došli gotovo svi važni državnici onoga vremena, što dovoljno govori o Titovoj svjetskoj važnosti. Malo je vjerojatno da će bilo koji drugi hrvatski političar ikada doživjeti tako veličanstven sprovod.

Protivnik velikosrba

Titov nesporni svjetski državnički renome, koji je bio čvrsto utemeljen u jugoslavenskom održavanju ravnoteže između Zapada i Istoka, jedan je od dubinskih razloga njegove današnje popularnosti u Hrvatskoj. Tito je jednostavno bio veliki svjetski igrač, što mnogim Hrvatima i danas imponira, bez obzira na bezbrojne Titove loše strane. Naposljetku, posebno važan segment Titove politike i Titove državničke karijere tiče se njegova odnosa prema Hrvatima i Srbima.

Radikalni hrvatski nacionalisti redovito nazivaju Tita najgorim mogućim zločincem, pri čemu su im glavni argument Bleiburg i Križni put i pri čemu redovito uvećavaju broj žrtava, baš kao što to čine i Srbi kada je riječ o Jasenovcu. Nadalje, brojni Hrvati, koji su bili zahvaćeni okrutnim Titovim represivnim sustavom, ne mogu sagledavati Tita u bilo kakvom drukčijem svjetlu nego kao brutalnoga komunističkog diktatora. Takav je odnos prema Titu logičan, zaslužen, opravdan, ali i jednostran. Naime, vrlo je lako dokazati da je Josip Brzo Tito uvjereni, tvrdi komunist i jugoslavenski nacionalist, učinio vrlo mnogo za hrvatske nacionalne interese. Prvo, Tito je odobrio Ustav Socijalitičke Federativne Republike Jugoslavije iz 1974. godine, kojim su članice SFRJ dobile pravo na samoopredjeljenje do odcjepljenja. Na temelju Ustava iz 1974. godine Badinterova komisija početkom devedesetih priznala je međunarodnu neovisnost Republike Hrvatske. Ovo je tvrda, povijesna činjenica koju ni najžešći Titovi protivnici ne bi trebali osporavati. Ona je zapisana u Zaključcima Badinterove komisije, dakle u važnom međunarodnom dokumentu.

Drugo, i još važnije, Josip Broz Tito bio je glavni protivnik velikosrpske ideologije u jugoslavenskoj i u srpskoj komunističkoj partiji. Hrvatski radikalni nacionalisti trebali bi biti barem toliko razumni da priznaju kako je detitoizacija potkraj osamdesetih godina počela u Beogradu, a ne u Zagrebu ili Ljubljani.

To, naravno, nije bilo slučajno. Glavni akteri velikosrpske ideologije, koja je dovela na vlast Slobodana Miloševića, ispravno su detektirali kako je Josip Broz Tito bio njihov najvažniji protivnik. Tito je to, uostalom, vrlo često izravno dokazivao.

Rankovićev pad

Tito je sredinom šezdesetih smijenio svoga najbližeg suradnika, Aleksandra Rankovića, u vrijeme kada je Rankovićeva politika postala pretjerano prosrpska i kada je Rankovićevo upravljanje UDBA-om postalo nepodnošljivo za sve nesrpske narode u Jugoslaviji. Pad Aleksandra Rankovića jedna je od onih Titovih odluka koje mu srpski nacionalisti nikada nisu oprostili.

Nadalje, Tito je i Ustavom iz 1974. godine, ali i nizom prijašnjih odluka omogućio stvaranje albanske političke i intelektualne elite na Kosovu, što je danas dovelo do neovisne kosovske države. Najvažnije od svega, Tito je decentralizacijom provedenom sedamdesetih godina onemogućio da Beograd da upravlja Jugoslavijom.

Tito je poslao u zatvor stotine i stotine protagonista hrvatskog proljeća, što je bila brutalna i moralno neodrživa odluka, ali je Tito poslije hrvatskog proljeća institucionalno ukinuo bilo kakvu mogućnost dominacije Beograda nad Zagrebom. Stoga se Memorandum Srpske akademije nauka i umetnosti, famozni dokument kojim je pokrenuta srpska nacionalistička revolucija, zapravo najviše bavi Titom i njegovom političkom ostavštinom.

Osamdesetih je godina srpska politička javnost osudila Tita kao najgorega mogućeg srbofoba i kao krivca za sve srpske nacionalne probleme. Oni koji se još sjećaju srpskih novina s kraja osamdesetih i početka devedesetih znaju da se u Beogradu Tita redovito nazivalo vampirom s Dedinja. Tito je, dakle, u Beogradu prepoznat kao najsnažniji protivnik i gušitelj srpske nacionalističke politike.


Hladan razgovor
Bilo bi jako dobro i, ako ništa drugo intelektualno i politički korektno, da najogorčeniji Titovi hrvatski kritičari barem razmisle o tome zašto srpski nacionalisti ne podnose Josipa Broza.

Josip Broz Tito jedan je od rijetkih državnika o kojima se danas može objektivno i hladno razgovarati. Njegove su loše i dobre strane podjednako poznate javnosti. Utoliko je posve neobično da se oko Brozove povijesne uloge vode polemike; jednako je nevjerojatno da Broz i danas u javnom i političkom životu ima brojne obožavatelje. Jer klanjati se Brozu danas, kada se više manje sve zna, znači prihvaćati ideju da vaš politički neistomišljenik treba otići u zatvor, a da se neke od vaših ekstremnih političkih neistomišljenika može i strijeljati.

Prihvaćati Broza kao bezuvjetno pozitivnu osobu znači zapravo prihvaćati ideje represije i neslobode kao dominantna načela u upravljanju državom. Josip Broz Tito bio je brutalni diktator. To je nesporna činjenica, dokumentirana hrpom zatvorskih presuda i desecima tisuća upropaštenih života. Diviti se Titu znači diviti se groznom političkom nasilju. Svaki Titov obožavatelj toga mora biti svjestan.

Omražen među Srbima

Međutim, Josip Broz Tito bio je nesumnjivo veliki, važni svjetski državnik. Tito je neposredno zaslužan za sadašnji međunarodni položaj Hrvatske (kao i Slovenije ili Kosova). Tito je, ponovimo, bio najefikasniji protivnik srpskog nacionalizma u bivšoj Jugoslaviji, pa sada zauzima počasno mjesto u srpskom Panteonu omraženih političara. Zbog svega toga o Titu se ne može i ne smije suditi jednoznačno.

Dok Bleiburg, zatvori, jednopartijska diktatura zaslužuju moralno zgražanje i najtežu moguću osudu, drugi elementi Titova djela zaslužuju trajno poštovanje. Utoliko bi i sedamnaestogodišnju debatu o zagrebačkom Trgu maršala Tita uskoro napokon valjalo završiti.

Tito je, uza sve svoje loše osobine, bio važni hrvatski državnik. I on, posve nesporno (baš kao i Franjo Tuđman), zbog svojih državničkih doprinosa zaslužuje trg u središtu Zagreba kao i trg ili ulicu u središtu bilo kojega drugog hrvatskog grada.

Josip Broz Tito je jednostavno jedan od najznačajnijih protagonista hrvatske povijesti i politike, koji je nanio golemu štetu brojnim Hrvatima, koji je bio žestoki protivnik same ideje demokracije, ali koji je, objektivno gledajući, djelovao u korist hrvatskih nacionalnih interesa u vrijeme kada to gotovo nitko drugi nije mogao. Tita je doista perverzno voljeti (to je kao da volite masovnog ubojicu i nasilnika), ali se pojedini elementi njegova djela moraju poštovati.

u jebote Mačak ti počeo sa romanima isto ko i jedan tip na jednom drugom mjestu, al neka neka nek se zna ja sam za

nijedna osoba nije "nebeska" (bezgriješna) pa isto tako nije bio ni Tito
imao je on odličnih poteza (između ostalog zaslužan je i za državu koju i kakvu danas imamo), a imao je i loših, u prvom redu što se okružio sa srpskim kadrovima koji su diktirali puno toga od diplomacije pa do vojske i policije,a ako znamo da je vojska i policija oslonac svake vlasti onda nam je lako donijeti određene zaključke

Koje su to njegove zasluge bile?

Mislis na one, kad je poslje nacionalizacije uveo drzavu u jad i bjedu gdje se gladovalo, pa uz americke ogromne kredite odrekao Staljina?

neću pisat romane o njegovim zaslugama,

a jad i bijeda bila je samo poslijedica rata iz koje je ta država izašla

da se uz pomoć tih i takvih kredita odrekao Staljina onda bi odavno ovdje "bila" amerika

Ti sad to preokeci kako zelis, ali to je cinjenica da su ga Ameri kupili silnim kreditima uz povoljnu kamatu da se SSSR i Staljina odrekne. Titi su ti novci dobro dosli, jer poslje nacionalizacija i uvodjenja petogodisnjih planova uveo je bivsu Yugu u jos vecu glad, tj. na istu kao sto je bilo odmah poslje rata.

Poslje kredita je dobivao masovnu vojnu pomoc krajem pedesetih godina od Amera ili kako ces si objasnit da se u JNA masovno pojavio Sherman tenk, americki zrakoplovi i razno americko naoruzanje?

Da nije bilo ti kredita, nebi se nikad nista izgradilo u bivsoj Yugoslaviji, jer nije se imalo od cega.

Amerima je svako bio prijatelj, koji je bio protiv SSSR i Warsavskog pakta, nebitno kakvu politiku vodio u svojoj drzavi.

ne preokrečem ja ništa samo ono kak je zaista u to vrijeme bilo
1- 45.stvaranjem nove države (Jugoslavije) na prostoru balkana, koji je bio geostrateški i geopolitički interesantan i istoku i zapadu bilo je vrlo gadnih turbolencija

2- i zapad i istok na svoje načine borili su se koji će imati više uticaja na tom prostoru

3- Titovo NE Staljinu kao da je ohrabrilo amerikance koji su se ponadali da će on otići pod njihovo okrilje

4- poznat ti je slučaj obaranja (mislim da je bio oboren nisam siguran) američkog aviona pedesetih godina, što znači nije bilo ljubavi

5- kad je već rekao SSSr-u ne prihvatio je pomoć zapada ali pod nikakvim ultimatumom i t.d. (bilo je i ruskog naoružanja T-34)