19.lipnja

Umro Vladimir Nazor


19. lipnja - Vladimir Nazor, koji je brojnim stihovima i pregrštima proze snažno obogatio hrvatsku književnost, rodio se 30. svibnja 1876. u Postirama na otoku Braču. Školovanje i kasnije službovanje odvelo ga je s rodnoga otoka kojemu se samo jednom nakratko vratio. Od gimnazije u Splitu, preko studija prirodnih znanosti u Grazu i Zagrebu, Nazor je najviše vremena proveo u Istri i Hrvatskom primorju.
Rođenjem čakavac Nazor je bio zaljubljenik u štokavski. Počeo je Slavenskim Biblijskim legendama, Živanom, Dionizijevskim pjesmama, vrtlogom sjajnih boja, životnošću, strastvenošću ljudske naravi. Iako generacijski u pokretu takozvanih mladih, Nazor ni u čemu ne preuzima zasade moderne: artizma i dekadencije.
Godine 1904. u Zadru mu izlazi Knjiga o hrvatskim kraljevima, a u to vrijeme počinje pisati istarske sonete. Koju godinu poslije Matica slovenska, objavljuje Velog Jožu, djelo po kojemu će se prepoznati Nazorova proza, a koje je on sam držao neuspjelim. Zatim nastaju Pjesme ljuvene i Intima. Godine 1916. objavio je nekoliko knjiga: Utva zlatokrila, Medvjed Brundo, Stoimena. Nakon što je naprasno, prijevremeno umirovljen, još se više posvećuje književnom radu. U kazalištu mu izvode Crvenkapicu, ali je ogorčen režijom i uspijeva ishoditi skidanje predstave s programa. Na izborima 1934. Nazor se krivim političkim potezom izložio velikoj javnoj kušnji, glasujući za takozvanu Jevtićevu listu, te su mu zatvoreni stupci svih novina, časopisa i vrata svih izdavača. S neskrivenom željom da potre taj neugodni čin, 1938. zapisuje u dnevnik: Glasovah za listu dra Mačeka. Uskoro objavljuje Pastira Lodu i Dedeka Kajbumščaka.
Godine 1942. s pjesnikom Ivanom Goranom Kovačićem preko Kupe prešao je partizanima, o čemu je izvijestio čak i Radio London. Nazor počinje voditi dnevnik S partizanima. Poslije rata objavio je i Pjesme partizanske. U ratu Nazor je predsjednik Izvršnog odbora ZAVNOH-a, a nakon rata predsjednik Prezidija hrvatskog Sabora. Posljednji javni nastup imao je 1949.; kao novoprimljeni akademik čitao je novele iz nedovršene zbirke U zavičaju, navijestivši nekoliko dana prije svoju smrt.
Nazor je umro 19. lipnja 1949. Od najhrvatskijeg našeg pjesnika, kako ga je jednom nazvao Matoš, oprostila se na zagrebačkom Mirogoju beskrajna povorka štovatelja.

Napad na Dubrovnik


19. lipnja - Grad Dubrovnik, jedinstveni svjetski spomenik kulture, u petak, 19. lipnja 1992., napali su topovima iz istočne Hercegovine srpsko-crnogorski vojnici i četnici, ili posljednji europski barbari XX. stoljeća, kako ih je netko nazvao.
Usred bijela dana, dok su gradske ulice bile prepune civila, podmuklo su zasuli grad i njegov glasoviti Stradun stotinama topovskih i minobacačkih projektila. Poučeni barbarskim ispadima, Dubrovčani su se odmah sklonili s ulica i izvan domašaja oružja, pa je teže ranjen samo jedan civil. Među hrvatskim borcima nije bilo ranjenih.
Međutim, posljedice su, pogotovo nakon pogleda na gradsku jezgru, natjerale suze na oči mnogim Dubrovčanima. U višesatnome zločinačkom napadu teško su oštećeni najvredniji spomenici kulture upisani u svjetsku baštinu. Fotografije i snimke toga kulturocida obišle su cijeli svijet. U izvješću koje je odaslano svjetskoj organizaciji UNESCO navodile su se posljedice više od stotina neprijateljskih granata. Stradali su: palača Sponza, u kojoj je smješten poznati povijesni arhiv, franjevački i dominikanski samostan, najstarija europska židovska sinagoga, muslimanska džamija, pravoslavna crkva, biskupsko sjemenište, crkva svetog Vlaha, gradske zidine, tvrđava Bokar, gradska kanalizacija iz XIV. stoljeća i još mnogo toga. Na Stradunu su bili vidljivi ostaci fosfornih granata, koji su svjedočili kako su barbari namjeravali zapaliti dubrovačku povijesnu jezgru.
Šteta bi bila i veća da Hrvatska vojska nije žestoko uzvratila. Iz grada je srbočetnicima poslana poruka: Zapamtit će vam to Dubrovnik i izdržati! U povijesti Dubrovnik je prije ili poslije, na ovaj ili onaj način, uvijek pobjeđivao.

Josip Račić počinio samoubojstvo



19/06/2007 Na današnji dan 1908. godine u siromašnoj sobi jednog pariškog hotela pronađen je ustrijeljen 23-godišnji hrvatski slikar Josip Račić. Račić je rođen 22. ožujka 1885. godine u Zagrebu.
Opširnije

NA DANAŠNJI DAN : Zločini nad Srbima u BiH i Hrvatskoj

Zarobljeni Srbi bili živi štit

Povodom 15 godina od stradanja Srba, stavljamo na raspolaganje dokumentaciju o licima srpske nacionalnosti koja su ubijena u masovnim pokoljima juna 1992. Pozivamo čitaoce da pomognu u otkrivanju zločina i dopuni podataka koje saopštavamo i kompletiranju dokumentacije Centra za istraživanje zločina nad srpskim narodom. Nijedan od ovih zločina učinjenih nad Srbima
u Bosni i Hrvatskoj do danas nije procesuiran niti u Hagu, niti pred sudovima BiH

Rogatica, gradsko naselje, odnosno centar istoimene opštine. Koordiniranom akcijom iz više muslimanskih sela i susednih opština (Višegrad, Goražde, Čajniče) pripadnici oružanih formacija Armije BiH 19. juna 1992. izvršili su masovan napad na grad i okolna srpska sela. U tom pohodu ubijeno je više Srba, još više njih povređeno je i proterano iz svojih sela i kuća. Pokretna imovina je opljačkana, a ostalo u dobroj meri spaljeno i razoreno. Oskrnavljeni su i razoreni mnogi srpski verski objekti, pogotovo na seoskom području. Nadgrobni spomenici na srpskim grobljima polomljeni.
Žrtve: 1) Miroslav (LJubo) Jovičić, 1958; 2) Milorad (Milija) Lošić, 1954; 3) Savo (Risto) Lošić, 1965; 4) Milan (Milomir) Marjanović, 1959; 5) Nenad (Vitomir) Miličević, 1963; 6) Dobrislav (Dojčilo) Miličević, 1960; 7) Vitomir (Borisav) Nešković, 1952; Tomislav (Veso) Rajak, 1958; 9) Slaviša (Desimir) Samardžija, 1971; 10) Božidar (Vaso) Simsija, 1935; 11) Milovan (Pero) Stjepanović, 1955.
Derventa, logor u bivšoj vojnoj kasarni Rabić iz koga su, za vreme muslimansko-hrvatske okupacije, zatvoreni Srbi ovog kraja prisilno odvođeni ili korišćeni kao živi štit u oružanim akcijima protiv Srba ili na kopanje rovova i ostalih utvrđenja za potrebe Armije BiH. Dana 19. juna 1992. nekoliko zatvorenika je uspelo u toku kopanja tranšeja da izmakne kontroli stražara. Oni su pobegli i dočepali se slobode. Istog dana posle otkrivanja bekstva, u znak opomene ostalim zatvorenicima, ali i odmazde, logorske vlasti nedaleko od bivše kasarne na mestu Modran - Tomasovo brdo, lokalitetu zvanom Spomenik, streljale su osam zatvorenika. U ovom slučaju reč je o zločinu prema zatvorenim licima.
Žrtve: 1) Milorad (Miloš) Gunjević, 1959. iz Dervente; 2) Miro (Petar) Jovičić, 1965. iz Kulina-Derventa; 3) Nenad (Ilija) Panzalović, 1955. iz Donje Cerine; 4) Rade (Stojko) Bokur, 1942. i njegov sin 5) Željko (Rade) Bokur, 1962; 6) Savo (Vid) Pavlović, 1956. iz Čardaka-Derventa; 7) Vujadin (Radivoje) LJubojević, 1963; Dragan (Zdravko) Grbić, 1970.
Humilišani, ili Potoci u veoma zamašnoj akciji etničkog čišćenja ovog dela Hercegovine, odnosno doline Neretve, Mostara i njegove okoline, od srpskog stanovništva napadnut je srpski deo Humilišana, jedno od najvećih sela u mostarskoj opštini sa veoma složenom strukturom stanovništva (Srba 670, Hrvata 199, muslimana 890, Jugoslovena 7, ostalih 11). Napad i okupaciju srpskog dela sela 19. i 20. juna 1992. su zajednički i blagovremeno organizovali, predvodili i neposredno izveli pripadnici muslimanskih oružanih formacija izniklih iz nekada ilegalne Patriotske lige naroda (PLN), udružene hrvatsko-muslimanske jedinice poznate kao Hrvatske odbranbedne snage (HOS) i hrvatske formacije Zbora narodne garde (ZNG). U vreme napada to su i zvanično bile oružane formacije Armije BiH. Toga dana ubijeno je nekoliko meštana srpske nacionalnosti, a ostali su postali taoci i podrvgnuti surovom režimu okupacije: pljački, zatvorima, koncetracionim logorima, zlostavljanju svih vrsta. Ponovo su za Srbe oživela tragična iskustva iz vremena nekadašnje Pavelićeve Nezavisne Države Hrvatske. Hrvatsko-muslimanska politička i vojna sprega uvek je, kad joj se pruži prilika, znala da besni nad svim što je srpsko i pravoslavno. Smetali su im sela, groblja, crkve i manastiri, kulturna dobra, a ponajviše ljudi. To se i ovom prilikom pokazalo.
Žrtve: 1) Velimir (Pavle) Bojanić, 1955; 2) Milan (Dragutin) Bojanić, 1956; 3) Žarko (Slavko) Vukosav, 1958; 4) Slavko (Ćetko) Vukosav-Duka, 1934.

.