ESTONIJA - HRVATSKA 0:1
Bilićeva momčad pobjedom u Tallinnu zadržala vodeću poziciju
Eduardo i Pletikosa izvukli važne bodove u Estoniji
Sekunde su curile kao minute, minute kao sati, u trenucima kada je Bilićeva Hrvatska stenjala u tallinnskoj luci, kada su kockasti nogometaši popadali s nagnuta broda. A, onda se pojavio u posljednje vrijeme osporavani mornar Stipe Pletikosa i bacio pojas za spas svom izborniku i suigračima. S dvije bravurozne intervencije samo je oplemenio prekrasan Eduardov pogodak, koji nam je donio kapitalna tri boda na putu prema Alpama.
Ima takvih dana u toj čarobnoj igri. Kada na početku ne stisneš gas do daske, kad ne uhvatiš pravi ritam, kad ti suparnik puše za vratom. Silnom trkom, presingom u dobrom dijelu utakmice domaći nogometaši uzburkali su valove u estonskoj luci, naš se brod ljuljao. Negdje od 20. do 45. minute uspjeli smo se nametnuti, imali tri dobra udarca (Petrić), imali tog zlatnog Eduarda, koji je jednim pucnjem uspio torpedirati Estoniju.
No, ni prije ni poslije to nije bila Hrvatska u koju su se tako strastveno zaljubili navijači, koja je igrala šarmantan nogomet u ovim kvalifikacijama, koja je na vrhu skupine u kojoj je gigant Engleska i uvijek neugodna Rusija. Bilić je tjedan dana razmišljao o osvježavanju, vagao je hoće li početi s junacima dosadašnjeg puta ili tražiti alternative. Odlučio se ne kalkulirati, no njegovi igrači, na žalost, gotovo svi, nisu imali mišiće “Popaja”, eda bi tjelesno i tempom mogli zagospodariti nemirnim baltičkim vodama. A kad nema “goriva”, tada se i brod vuče, kada Modrić nije razigran, kada Kranjčarova lopta ne zna pronaći put, kad je Petrić “ispuhan”, a bokovi Srna i Babić imaju morsku bolest, tada posada nije u stanju broditi pravom trasom.
Na sreću, donja paluba, obrana djelovala je sigurno, dojmljivo, iz njezine utrobe izgrađena je ova, kasnije ćemo tek osjetiti njezinu težinu, krucijalna pobjeda. Ćorluka, kojeg muče privatni problemi, bio je do pred sam kraj naš najbolji igrač. Robert Kovač dominantan usprkos dugoj pauzi, Šimunić tehnički dojmljiv bez kiksa. Na kraju valja spomenuti Pletikosu koji je znao uhvatiti kormilo.
Dali su hrvatski nogometaši srce i posljednji atom snage i zato ih volimo i kad ne igraju onako kako znaju. No, sa samog vrha gledamo snježne vrhove Švicarske i Austrije, a tamo ćemo pronaći kamp ako u srijedu “popijemo” rusku votku. Uz pun Maksimir i igru kakvom smo stigli do ovog vrha
Prijem