Proglašena pariška komuna28. svibnja - Politička gibanja koja se od velikog revolucionarnog bunta 1789. nisu smirivala tijekom devetnaestoga stoljeća dosegnula su ponovno vrhunac u ljeto 1870. kad je Napoleon III. neoprezno objavio rat Pruskoj. Nedovoljno izvježbana i slabo naoružana francuska vojska nije se mogla nositi s mnogo spremnijim Bismarkom te ubrzo Francuska pada na koljena i moli primirje.
Ta vojna, politička i moralna kapitulacija uzbunila je francusku javnost i narod 18. ožujka 1871. izlazi na ulice. Strah od narodnoga gnjeva prisiljava vladu na bijeg u Versailles. Tamo sa zaprepaštenjem i strahom dočekuju izvještaje o sve većoj razjarenosti puka, koji zauzima Pariz i proglašava revolucionarnu vlast, tzv. komunu.
Vlada zbog toga sklapa savez s Prusima, trupe lojalne režimu opsjedaju Pariz, no nailaze na veliki otpor. Borbe se vode gotovo za svaku kuću, ulicu, četvrt. Obračun je nemilosrdan. S buntovnicima nema pregovaranja. Glave padaju na sve strane. U konačnom zbroju žrtava, samo na strani pariških ustanika, u tjednu od 21. do 28. svibnja 1871. ubijeno je oko trideset tisuća građana.
Velika je to bila cijena za nekoliko dana neorganizirane narodne vlasti, koja je precijenila i svoje snage i svoje mogućnosti, bez jasnih odrednica zahtjeva i konačnih ciljeva u slučaju osvajanja vlasti. Tako se nepromišljena objava rata daleko nadmoćnijem neprijatelju, u deset sljedećih mjeseci prometnula u tragediju Parižana, koji su u završnome kolu smrti, u takozvanoj posljednjoj "sedmici krvavoga svibnja" platili s nekoliko desetaka tisuća mrtvih glava.
Ni jedan ni drugi pokušaj, ulazak u rat i revolucionarno svrgavanje vlasti, nisu zbog loše procjene snaga, nepripremljenosti i neorganiziranosti mogli računati na uspjeh. Uzalud su poslije marksistički ideolozi nastojali krvavu parišku komunu prikazati ne kao borbu za osobne, uske probitke nego kao pokret za oslobađanje cijelog čovječanstva, svih poniženih i uvrijeđenih, u čemu je osobito prednjačio Lenjin pokušavajući mjesnom buntu dati svjetske dimenzije.