28.veljače

Gost

Umro Ante Starčević 28.veljače Starcevic6234

28. veljače - Gimnaziju je Ante Starčević završio u Zagrebu, a teologiju, povijest i filozofiju studira u Pešti, gdje stječe i doktorat filozofije. Revolucionarne 1848. vraća se u domovinu, nastavlja teološke nauke u Senju, ali kada se trebao zarediti, odlazi u odvjetničku kancelariju Ladislava Šrama u Zagrebu. Tu se Starčević oduševljava ilirskim idejama. Povezao se s Kvaternikom, a u Gajevoj Danici objavljuje poeziju i prozna djela.
Sredinom stoljeća piše filozofske kozerije, aforizme, te četiri drame od kojih je sačuvan Selski prorok. U to doba Starčević se buni protiv Vuka Karadžića i njegovih sljedbenika te se zauzima za očuvanje hrvatskih narječja i optužuje Vuka što je pod nazivom srpskih narodnih pjesama obradio hrvatsku kulturnu baštinu. U to doba prvi put izriče misao da ilirizam nije postigao svoju svrhu, te da će teško biti postići slogu među južnim Slavenima. Sloge nije bilo ni među Hrvatima, koji lome politička koplja oslanjajući se na Beč, Peštu ili na slavenske, odnosno južnoslavenske narode.
Tijekom Bachova apsolutizma prigušena je svaka politička djelatnost, ali odmah nakon sloma tog režima Starčević u Rijeci 1861. ističe svoja glasovita načela koja će postati temelj pravaštva u Hrvatskoj, i koja će mu donijeti naziv Oca Domovine. On je odlučan u ideji da Hrvatska treba prekinuti veze i s Bečom i s Peštom i oslanjajući se samo na sebe obnoviti vlastitu državu koja ima svoj legalitet još u srednjovjekovnom razdoblju. Bog i Hrvati - sukus je Starčevićeve političke ideje. On ističe kako suverenitet proizlazi iz nacije, naroda, a ne iz vladarske veličine postavljene tobože milošću i voljom Božjom. Potičući emancipaciju hrvatske samosvijesti, Starčević veliča hrvatsku povijest i kulturu, smatrajući Hrvate jednim od odabranih naroda s važnom povijesnom misijom, koja je u proteklom razdoblju dovršena obranom Europe od Turaka. Bosanske muslimane naziva najčistijom hrvatskom braćom. Svom žestinom obara se na monarhiju kao izvor sveg zla toga vremena, a na saborskim raspravama napada sve pristaše sporazuma s Bečom i Peštom. Zbog svoje žestine izgubio je službu, bio je osuđen na mjesec dana tamnice, a nakon gušenja bune, koju je vodio njegov najbliži suradnik Eugen Kvaternik, dva je mjeseca zatvoren, iako s bunom nije bio povezan.
Potkraj života Starčević se miri sa Strossmayerom i razmatra ponovno neke panslavenske ideje. Nastanjuje se u Starčevićevu domu, koji mu je 1895. izgradio hrvatski narod. Tu i umire već sljedeće godine, doživjevši prije smrti raskol Stranke prava

Gost

Francuski filozof i mislilac Michel de Montaigne rođen je 28. veljače 1533. godine u vrijeme kad su Francusku, kao i cijelu Europu, razdirali osvajački i vjerski ratovi. On je i svjedok Bartolomejske noći u kojoj su ubijeni svi poznati protestanti.
Montaigne, rodom iz bogate plemićke obitelji, veoma brzo napušta obećavajuću političku karijeru, osamljuje se u svom dvorcu i počinje pisati za uski krug prijatelja. Svoje misli izražava u obliku koji je sam stvorio - eseju, a koji je otada pa sve do danas iznimno pogodnan za iznošenje raznolikih sadržaja i misaonih uvida. Eseji su i naslov njegova najvažnijeg djela. Piše ga na francuskom jeziku, a ne na tada vladajućem latinskom. Njegova misao, kao i njegova filozofija, je nesustavna, individualizirajuća, skeptična. Dakako i lepršava, otvorena, prirodna. A to su sve poželjno tipične značajke francuskog duha, jer valja podsjetiti: Montaigne je među najvećim njegovim predstavnicima. Reći će Ja studiram samoga sebe više nego i jedan drugi predmet; to je moja metafizika, to je moja fizika. I nastaviti Filozofirati znači sumnjati. Time je bitno pripremio put za racionalističko filozofiranje koje je nakon njega razvio Descartes, nastavljajući sa sumnjom kao metodom.
Sam Montaigne je sumnjičav i kritičan prema svomu vremenu, osobito prema političkoj teoriji, praksi, političkim pokretima. Lucidno ironizirajući, označit će političare od kojih se svaki ponaša kako je svijet baš njega čekao da otpočne živjeti pod njegovim vodstvom. Pisao je o čovjeku, uočavao njegove slabosti, mane, ali i uzlete koji potvrđuju da je u tom biću najvrednija sloboda, za koju je potrebno boriti se, ne manje no ego za ideje mira, snošljivosti i razuma.
Montaigne je umro 13. rujna 1592. godine u svome usamljenom dvorcu, i te kako uključen u sva bitna zbivanja renesanse kojoj je pripadao.

Gost

Jedan od najvećih tenora Zagrebačke opere Ernesto Cammarota rodio se 23. prosinca 1861. godine u talijanskom gradu Bariju. Njegov otac bio je dirigent i ravnatelj mjesne opere, pa je Ernesto od rane mladosti živio pod svjetlima pozornice.
Počeo je kao dramski glumac, igrajući salonske komičare, ali je u nekom komadu morao zapjevati, pa su svi ostali iznenađeni začuvši zvonak i plemenit glas mladoga glumca. To je ponukalo njegova oca da ga uputi u pjevačku školu. Napredovao je vrlo brzo i već u 21. godini prvi put je nastupio u operi. Zaredale su turneje po Italiji, a godine 1887. angažiran je u Zagrebu, kamo ga je dovela hrvatska operna pjevačica svjetskoga glasa, Zagrepčanka Sofija Kramberger, s kojom je pjevao na Malti. Kad ga je direktor opere Ivan Zajc prvi put čuo na pokusu Verdijeva Krabuljnog plesa, sav je razdragan uzviknuo: Vi ćete biti stup moje opere!
I zaista, Cammarota je postao i do kraja karijere ostao stup hrvatske opere i više nije napuštao svoju novu domovinu. Počeo je pjevati u Starom kazalištu na Markovu trgu, zatim je s Miletićem prešao u novu zgradu, gdje je izgradio svoje zlatno pjevačko razdoblje. Bio je prvi Porin Vatroslava Lisinskog i raskošni Bizetov Don Hoze u Carmen. Glas mu je bio baršunasto mek i velikog opsega, impostacija i tehnika savršeni, visine slobodne i raskošne, a pjevačka izražajnost i gluma uzorni. Bio je i veoma nadaren pedagog.
Koliko je savršeno bilo njegovo pjevačko znanje i umijeće, najbolje svjedoči činjenica da i posljednji njegov nastup 1924. godine, kad je imao 63 godine, nije bio kurtoazni oproštaj s velikim umjetnikom nego pravi umjetnički događaj. Još za života Cammarota je postao legendom. To se najbolje vidjelo 28. veljače 1934. godine kad je umro i kad ga je na posljednji počinak ispratilo nepregledno mnoštvo poštovatelja njegove umjetnosti.