27. veljače

Hrvatski narod već je od prije bio nezadovoljan zbog Žigmundove nepravičnosti i okrutnosti. Saznavši za poraz kraljevske vojske kod Nikopolja, u trenutku kada se i nije znalo je li kralj živ, narod traži da krunu preuzme napuljski kralj Ladislav. Stvara se tako hrvatska liga koju predvodi ban Lacković. Ali Žigmund je umaknuo Turcima i preko Dubrovnika, Splita i Topuskog vraća se u Ugarsku. Želeći pomirbu s hrvatskim velikašima Žigmund saziva sabor u Križevcima i svima nazočnima jamči slobodan pristup. Pozvan je i ban Stjepan Lacković. Sabor se po svemu sudeći održao u Crkvi svetoga križa. Hrvatska vojska ostala je izvan grada, a ban Lacković, njegov sinovac Andrija i hrvatski plemići ostavili su oružje ispred mjesta održavanja skupa na kojemu uživaju kraljevu zaštitu.
U burnoj raspravi koja je uslijedila, Mađari su optužili Lackovića poradi izdaje u bitci kod Nikopolja. Padaju teške riječi, počinje tučnjava, i kraljevi vazali potežu mačeve kojima su na očigled kralja sasjekli bana Lackovića i sinovca Andriju. Dogodilo se to 27. veljače 1397.
Kada su hrvatske čete čule za krvavi sabor počele su jurišati na Križevce. U neravnopravnoj borbi palo je tridesetak Hrvata, prije no što su se povukli Lackovićevi pristaše. Kralj je iskoristio priliku i sa svojim podanicima počeo se povlačiti u Ugarsku.
Gnjevan hrvatski puk, pod vodstvom Stjepana Prodavića, još se jednom u Podravini pokušao osvetiti kralju, no Hrvati su potisnuti, pa Žigmund 2. ožujka prelazi Dravu i vraća se u Ugarsku. Dva dana kasnije izdao je u Žakanju glasovitu povelju kojom grad Čakovec, Međimurje i druge posjede Stjepana Lackovića daruje svojim vjernim podanicima, među prvima Hermanu Celjskom. Nečistu savjest pokušao je Žigmund oprati dajući nove kraljevske povlastice Križevcima i nekim drugim hrvatskim gradovima. No krvavi križevački sabor ostao je zabilježen u sjećanjima, pričama i umjetničkim djelima. Jeno od tih djela, ono hrvatskog slikara Otona Ivekovića, nalazi se na samome mjestu krvavog sabora, u križevačkoj Crkvi svetog križa.

Reichstag u Berlinu planuo je 27. veljače 1933. godine oko 21 sat. Podmetači požara optužili su komuniste i počeli žestok progon neistomišljenika. Iste noći uhićeno je oko četiri tisuće ljudi, uključujući sve komunističke poslanike i dužnosnike, a dan nakon toga potpisana je Odredba za zaštitu naroda i države kojom su ukinuta osnovna građanska prava.

Potkraj ožujka proglašen je Zakon o posebnim ovlastima, početkom svibnja raspušteni su sindikati, a u lipnju i srpnju i sve političke stranke. Progoni su se proširili i na poznate znanstvenike i umjetnike, pa su domovinu, među ostalima, morali napustiti Albert Einstein, Bertold Brecht, Erich Maria Remarque i obitelji Thomasa i Heinricha Manna.
Već 20. ožujka, pod vodstvom SS-a, osniva se logor u Dachau, a ubrzo još njih šest. U srpnju 1933. u Njemačkoj ima oko 27 tisuća političkih zatvorenika, a na početku rata broj raste na milijune.

Godine 1938. Židovi su isključeni iz svih javnih službi i dobivaju posebne legitimacije. U ožujku te godine njemačke snage ulaze u Austriju, a godinu dana poslije okupiraju Češku. U Drugi svjetski rat za šest godina trajanja uključeno je 90 posto svjetskog stanovništva. Za to su vrijeme nacional-socijalisti osnovali 95 logora u kojima je smaknuto 11 milijuna ljudi. Među njima je, kao žrtva sustavno provedenoga konačnog rješenja ubijeno oko 6 milijuna Židova.

U svijetu je, računa se, u Drugom svjetskom ratu smrtno stradalo oko 50 milijuna ljudi, od čega dvije trećine civila.