26. veljače

Gost

Autor glasovitog romana Jadnici Victor Hugo bio je pjesnik, dramatičar i pripovjedač, najistaknutija osoba francuskog romantizma oko kojeg su se skupljali gotovo svi umjetnici onoga vremena. U dugom životu mijenjao je ideale i ideje, ali je isto tako mijenjao i vrijeme.
26. veljače 0226Hugo2

Kao dvadesetogodišnjak objavljuje prvu zbirku pjesama Ode koje nose pečat rojalizma i najavljuje suvereno vladanje pjesničkim izrazom koji se diže do snažne retorike. U romantizam stupa romanima u kojima se oslanja na stil Waltera Scotta, a zbirka Istočnjačke pjesme puna je raskošnog ritma, živih slika te istančane glazbe. Prva njegova drama, Cromwell iz 1827., nije izvedena, ali je važna u povijesti romantičarskog kazališta zbog predgovora - manifesta koji osuđuje klasičnu tragediju i ističe načela slobodne dramske radnje. Povijesni roman Zvonar crkve Notre-Dame prepun je idealiziranja, ustupaka tadašnjem čitateljstvu, ali je usprkos tomu riječ o remek-djelu koje pokazuje posebnu snagu u opisu ljudskog mnoštva te rekonstrukciji srednjovjekovnog Pariza. Revolucija iz 1848. stiže ga nespremna: on se bori za kandidaturu Napoleona III protiv kojega će poslije organizirati otpor. Nakon uspostavljanja Drugog carstva, Hugo mora bježati u izgnanstvo. Godine 1851. odlazi u Belgiju, a zatim u Englesku. To izgnanstvo bit će jedna od najvećih ljaga koje je Napoleon Treći nanio francuskoj kulturi i francuskom narodu. Za Hugoa progonstvo znači razdobolje političke i umjetničke zrelosti. On postaje vatreni republikanac i stvara svoja najvažnija djela - među ostalim zbirku satiričkih pjesama Kazne. Svoje najveće djelo, roman Jadnici, Hugo piše kao šezdesetogodišnjak. U njemu do izražaja dolazi iskrena ljubav prema narodu, a pisac upozorava na društvenu bijedu koja uzrokuje izopačenosti i poroke. Nakon Jadnika Hugo stvara još niz djela kojima potvrđuje svoje posebno mjesto u francuskoj i svjetskoj književnosti.

26. veljače 0226Hugo1

Gost

Njemački filozof Karl Jaspers rodio se 23. veljače 1883. u Oldenburgu, na obali Sjevernog mora.
Školovao se za liječnika, pa je 1909. postao asistentom na psihijatrijskoj klinici u Heidelbergu. Međutim, Jaspers je bio zaokupljen psihologijom i filozofijom, pa se 1913. habilitira za psihologiju i prelazi na filozofsku katedru. Jaspers se usprotivio bilo kakvom nacionalizmu i totalitarizmu kao oblicima depersonalizacije ljudske osobnosti. Zbog toga dolazi u sukob s njemačkim nacističkim režimom, pa je umirovljen. Poslije Drugog svjetskog rata imenovan je počasnim senatorom sveučilišta u Heidelbergu, a 1948. prihvaća mjesto radovitog profesora na Sveučilištu u Baselu.
Osnovna Jaspersova zaokupljenost jest filozofija egzistencije, koja je nastala u Njemačkoj nakon Prvoga svjetskog rata. Jaspersova je temeljna postavka da se egzistencija, kao ostvarenje vječnoga u vremenu, ne može predmetno spoznati, već samo dozvati u vlastitu stvarnost i zbilju. To dovodi čovjeka u stalno sustajanje , raskorak s neizrecivim.
Njegova filozofija, međutim, nije bezlična. Štoviše, težište Jaspersove misli okrenuto je brizi za integritet svakog čovjeka. Zato kaže da filozofiranje - za razliku recimo od umjetnosti, ili znanosti - nosi odluku o tome da postanemo svjesni vlastita podrijetla, da čovjek nađe put do sama sebe, a već i težnja da spozna svijet i živi na filozofski način izvire iz želje izlaska iz mraka u kojem se pojedinac nalazi. Suvremeni svijet Jaspers vidi kao doba nemilosrdnog općeg izjednačavanja i razjedinjenja te bezdušne revolucije strojeva i socijalnog uništavanja života u kojemu jedinka više i ne postoji kao osoba. Ona je broj koji uvijek možemo zamijeniti nekim drugim brojem.
Sve do smrti, 26. veljače 1969. u Baselu, Jaspers je često bio politički angažiran. Katkad se u politici sukobljavao s vlastitom filozofijom, kao u doba kada je branio atomsko naoružanje. No, kako je znao reći, njegova filozofija i ne teži tome da bude univerzalna veličina, nego metoda mišljenja koju valja provesti kako bismo se približili vlastitoj egzistenciji.

26. veljače 0226%20Jaspers