Jednog grada još uvijek nema...

Jednog grada još uvijek nema...
Tina JELIN

Pogođen tenkovskim granatama Hrvatskog vijeća obrane, na današnji datum 1993. godine srušen je Stari most. Tužna obljetnica već se godinama ne obilježava zvanično, jer u Gradskoj upravi nakon obnove Starog mosta obljetnicu rušenja smatraju deplasiranom.
Glasnogovornik mostarske gradske uprave Miroslav Landeka:
“Gradska uprava Mostara obilježeva obljetnicu obnove Starog mosta. Ne vidim razloga da sad obilježava rušenje. Nije Most bio obnovljen, mi smo obilježavali rušenje. Sad kad je Most obnovljen, Gradska uprava obilježava obnovu 23. 7.”

U Udruženju skakača sa Starog mosta drugačijeg su mišljenja. Uz sirene i tradicionalne skokove, te priznanje najtrofejnijoj mostarskoj lasti Emiru Baliću, obilježen je i ovaj 9. novembar. Trinaest godina nakon rušenja Mosta, primajući nagradu, Balić primjećuje kako se malo toga u Mostaru zaista promijenilo nabolje:

“Kad su me pitali pred otvaranje Staroga mosta da li će Stari most ujediniti građane Mostara, ja sam rekao: ’Ćuprija je ćuprija. Da li će nas ona ujediniti, to je stvar naših glava. Ko je volio onaj most, voliće i ovaj. Ko nije volio onaj Stari most, srušeni, neće voljeti ni ovaj Stari most.’ I kao što sami vidite, evo vidite kakve se stvari dešavaju.”

A dešava se mnogo toga i veoma malo pozitivnog. Samo u posljednja dva dana u međunacionalnim incidentima pretučena su četiri maloljetnika. Nakon što su na igralištu škole u zapadnom dijelu grada teško pretučeni učenici Elektrotehničke škole iz većinski bošnjačkog dijela grada, došlo je do novog narušavanja javnog reda i mira, u kojem je pretučen još jedan maloljetnik, učenik mostarske gimnazije. Dok mostarski gradonačelnik osuđuje incidente, uz konstataciju kako se oni dešavaju svuda u BiH, predsjednik Turističke zajednice Mostar Mensud Duraković zaključuje - Most smo obnovili i turiste možda vratili, ali jednog grada još uvijek nema:

“Pa donekle, bojim se stvarno reći svoje razmišljanje, imam osjećaj u zadnje vrijeme da je neki status kvo postignut, jednostavno neka žabokrečina iz koje posljednjih mjeseci nemamo nikakvog napretka. Evidentno je bilo da su neki pomaci u gradu napravljeni i da smo došli u jednu fazu za koju se bojim da će jedno vrijeme biti konstanta.”

Osim istih političkih opcija koje i dalje vladaju u dva dijela grada, paralelnih institucija, čije je postojanje međunarodna zajednica priznala tek ove godine, Husein Oručević, voditelj Omladinskog kulturnog centra “Abrašević”, naglašava kako je nemoguće krenuti naprijed dok se generacije ne suoče sa zločinima koji su se dogodili početkom devedesetih:

“Obnavljanje grada, odnosno obnavaljanje objekata u ovom gradu apsolutno ne obnavlja ono što se nalazi u našim glavama, niti pomjera ono što se nalazi u našim glavama - ono je ostalo isto, u istim rovovima, na istom mjestu. Dakle, ljudi danas apsolutno na vrlo sličan način su podijeljeni kao što je podijeljen ovaj grad - na Bošnjake, na Hrvate i na Srbe. I nikada nismo uradili da religije, ali i narode u ovome gradu na neki način dovedemo i da razgovaramo o onome što bi trebala biti naša budućnost.”

Svaka relativizacija, pa i obljetnice rušenja Mosta, kako od gradskih vlasti tako i obrazovnih sistema, može biti opasna, posebno po mlađe generacije, koje zaslužuju istinu i sjećanje kako se strahote prethodnog rata ne bi ponovile, zaključuje, uz ostalo, Oručević.