Novosti: Muka Hrvata sa srpskim piscima
Dok se javnost u Hrvatskoj još oporavlja od šoka izazvanog najavom
novog učenja ćirilice i čitanja srpskih pisaca, intelektualci su
požurili da objave popis najomiljenijih dela "srpske literature", pišu
"Večernje novosti".
Ovaj pojam u startu je izazvao nesporazume, kao i glasine o povratku
ćirilice. U Hrvatskoj nije sasvim jasno šta je to "srpski pisac", šta
"srpska literatura", a ni čije je pismo ćirilica. Srpski pisci trebalo
bi da budu samo oni koji su živeli i koji žive u Srbiji i pišu o
nacionalnim temama, misle jedni.
Drugi upozoravaju da su mnogi pisci srpske nacionalnosti, poput Vladana
Desnice, Sime Matavulja ili Grigora Viteza, čitav svoj život i delo
posvetili hrvatskom podneblju.
Zbrka oko povratka srpskih pisaca u hrvatsku lektiru i školske
programe, slučajno ili namerno, nastala je posle objavljivanja delova
dogovora između Samostalne demokratske srpske stranke i vladajuće
Hrvatske demokratske zajednice.
Dogovoreno je da se u školskoj godini 2010/2011. u ovdašnje škole vrate
pisci koji su iz čitanki izbačeni devedesetih godina, a ćirilica je
pomenuta samo kao pismo koje bi se, paralelno s latinicom, učilo u
delovima Hrvatske s pretežno srpskim stanovništvom.
Ćirilica se, kao pismo ravnopravno latinici, u hrvatskim školama učila
do 1991, kada je prebačena u fakultativne programe, a nedugo zatim
izbačena iz nastave zajedno s kapitalnim delima srpske književnosti.
"Čistku" su preživeli jedino "Proleće Ivana Galeba", Vladana Desnice, i
neke dečje pesme Grigora Viteza. Međutim, već prva izjašnjavanja o
"povratku srpskih pisaca" u tamošnje čitanke pokazala su da vodeći
hrvatski političari nikada nisu zaboravili "Ježevu kućicu" Branka
Ćopića.
Ministar visokog obrazovanja Dragan Primorac hrabro je priznao da je
čitao "Pačju školu" Jove Jovanovića Zmaja, a bivša ministarka školstva
iz Tuđmanovog doba Ljilja Vokić danas se gorljivo zalaže za povratak
Đure Jakšića, Laze Lazarevića, Meše Selimovića.
Pošto je reč o osobi koja je dovršila čistke iz devedesetih godina i
proširila ih novim popisom nepoželjnih knjiga, interesantno je da je
najviše privlači delo Bore Stankovića "Nečista krv".
On je omiljeni pisac i akademika Ivana Aralice koji i danas žali za
vranjanskom lirikom, koju, uz međimurski dijalekt u Hrvatskoj, smatra
najpoetičnijim narečjima tog podneblja.
Svi hrvatski političari zahtevaju da se odgovarajuće mesto pronađe i za
nobelovca Ivu Andrića, "čiji god bio", jer njegovim delima, pa i
slavnoj "Na Drini ćuprija", pripisane su ružne dnevnopolitičke etikete.
Baš kao i "Jazavcu pred sudom" Petra Kočića, koji je u startu proglašen
četnikom, tako da je satirično pozorište u Zagrebu od "Jazavca" smesta
preimenovano u "Kerempuh".
Istoričar umetnosti Zvonko Maković priznaje da bi rado čitao mlađe
srpske pisce, poput Vladimira Arsenijevića, Dejana Ilića ili Biljane
Srbljanović.
Oni se svakako neće naći u školskim programima i hrvatskoj lektiri, ali
ugledni krležolog i književni kritičar Velimir Visković voleo bi da
Miloš Crnjanski nađe svoje mesto i među novim generacijama čitalaca u
Hrvatskoj.
Međutim, u Srpskom kulturnom društvu "Prosvjeta" u Zagrebu upozoravaju
da još nije jasno po kome kriterijumu će se odabirati najpre izgnani pa
vraćeni pisci srpske nacionalnosti za školsku lektiru.
Da li će to biti samo pisci iz Hrvatske, poput Sime Matavulja, ili i
oni iz Srbije i Bosne i Hercegovine? Klasici dečje književnosti ili i
"partizanski pisci"? Da li će njihova dela biti prevođena na hrvatski
jezik ili ostavljena u originalnom izdanju? Hoće li biti štampana i
ćirilicom ili samo latinicom?
Prve reakcije na spektakularno najavljen "povratak Srba i ćirilice u
hrvatske škole" ipak samo pokazuju da ovde ima dima, ali još uvek ne i
vatre.
(MONDO)
Prijem 
