Balkanske igre bez granica

Balkanske igre bez granica: Slovenija najveći krivac, Srbiji ne damo da nas sustigne



SLOVENIJA je najveći krivac za zastoj pregovora, a Srbiji nećemo dopustiti da nas sustigne. Tako se otprilike može sažeti Sanaderova europska politika. To je alibi za sve propuste, objašnjenje za neuspjehe, ali i prkosna parola kojom se želi dati do znanja da unatoč svim vanjskim pritiscima, zavjeri Europske unije, Rusije i crnog vraga, Hrvatska još drži sve u svojim rukama.
Balkanske igre bez granica i dalje traju. Premijer Sanader napokon je otkrio pobjedonosnu formulu kako će na domaćem planu, pred svojim biračima, opravdati zastoj u pregovorima s Europskom Unijom. Slovenija se s Bruxellesom urotila protiv Hrvatske kako bi Srbija što prije ušla u EU. Hrvatska Vlada tu je nemoćna. Ona, eto, čini sve da ubrza reforme, ispuni kriterije u procesu pregovora, ali sudbina više nije u njezinim rukama. Tako sročeno objašnjenje ne može omanuti. Okružili nas neprijatelji, a ne znamo koji su gori: alpski ili oni pravi Srbi. Fatalizam je postao majka mudrosti.
Poruke koje je premijer Sanader poslao domaćoj javnosti sa sjednice Predsjedništva HDZ-a (umjesto iz Banskih dvora), uz nazočnost glavnog pregovarača Vladimira Drobnjaka (kojemu kao nestranačkoj osobi na stranačkom sjednici nikako nije bilo mjesto), još su jedan probani recept Ive Sanadera da zamagli vlastitu nesposobnost i nekompetentnost Vlade koju vodi te da kao šef HDZ-a opet posegne za vanjskim faktorima.

Što znači da nećemo dopustiti Srbiji da nas sustigne?
Glavna Sanaderova poruka glasi: nećemo dozvoliti Srbiji da nas sustigne na putu prema EU. Što to znači? Nije li zapravo trebao reći da neće dozvoliti da Hrvatska sustigne Srbiju - u suprotnom smjeru? Ako Hrvatska ima svoj ritam pregovora, ako hvata neke termine kao što se to godinama obećavalo, ako je izvjesno da bi mogla završiti pregovore u očekivanom roku, što nas onda briga za Srbiju? Zar bismo trebali biti zavidni ako Srbija ubrza pregovore i pretvori se u normalnu zemlju prije nego što se to očekuje?
Problem je, naravno, u tome što Hrvatska stoji, s tendencijom da krene "u rikverc". U tom slučaju ona bi se počela približavati Srbiji, a to je već zaista veliki problem. Za kojeg onda nije kriva Srbija, već hrvatska Vlada koja je to dopustila. Ona ista Vlada koja nas je još jučer uvjeravala da je sve u najboljem mogućem redu. Srbija je, pak, priča za sebe: realno je na europskom putu sedam godina iza Hrvatske, nije još ni zatražila članstvo i u ovoj krizi oko Kosova pitanje je hoće li to uopće zatražiti, u njoj dva milijuna ljudi glasa za četničkog kandidata, a sve ove godine napreduje po principu "korak naprijed - dva natrag".

Patimo od kompleksa Srbije kao da ona upravlja našom sudbinom
Što nas zapravo muči? Bojimo se da će Srbija dobiti neke popuste Europske unije i da bi mogla preskakati stepenice na putu prema članstvu. Plaši nas podrška Bruxellesa demokratskim snagama u Srbiji, kompenzacije koje se nude za gubitak Kosova i za okretanje leđa Rusiji, strepimo od činjenice da Srbija ima odlične pregovarače i administrativne kapacitete, muči nas što Srbiju nazivaju najvažnijom državom na Balkanu. Ali opet, što se to nas tiče?
Patimo od kompleksa Srbije kao da ona upravlja našom sudbinom. Upitali novinari Sanadera hoće li eventualno približavanje Srbije shvatiti kao osobni poraz. A on samouvjereno odvratio: "To se neće dogoditi". Kao da je otkrio tajnu svemira. Kao da je to bilo jedino što nas je mučilo, pa sad možemo mirno nastaviti sa svojim životima.

I Tuđman znao koliko je korisno njegovati antagonizam prema susjednoj državi
No, Sanader je svjestan da ne treba podcijeniti količinu mržnje i zavisti koju dobar dio hrvatskog društva još gaji prema Srbiji. Još je i Franjo Tuđman znao koliko je korisno njegovati antagonizam prema susjednoj državi, preuzeo je to i Sanader, pa tako više nismo sigurni trebamo li više mrziti srbijanske ekstremiste ili demokrate: prvi bi mogli opet pucati na nas, a drugi bi nas mogli prešišati na putu prema EU. Naslađujemo se srbijanskim problemima kao da naši nisu gotovo jednako teški, plašimo se njezina uspjeha jer se bojimo da za vlastiti nismo sposobni.
Pritom zaboravljamo da je i Hrvatska svojedobno, kao zemlja u sukobu s Haagom i na rubu izolacije, dobivala velika obećanja iz Bruxellesa, baš kao što ih sada dobiva i Srbija. Trebalo je probuditi europske snage, ne dozvoliti da zemlja potone u nacionalističko blato, a sada se ta tiha demokratska vatrica - ona tanka većina koja je Tadiću donijela pobjedu nad Nikolićem - do kraja razbukta. Srbija će dobivati popuste, dobivala ih je i Hrvatska, ali nema sumnje da će kad-tad naići na birokratski zid kojeg nikakvim rođačkim vezama neće moći preskočiti. Kao što ne može ni Hrvatska.

Frustrirani smo što ne možemo stići Sloveniju, a još više što ne možemo pobjeći od Srbije
Psihološka dijagnoza mogla bi se sažeti otprilike ovako: frustrirani smo što ne možemo stići Sloveniju, a još više što ne možemo pobjeći od Srbije. Slovenija je također idealan dežurni neprijatelj, Sanaderu čak bliži od Srbije. S premijerom Janezom Janšom već je dogovarao incidente u Piranskom zaljevu, pa sada prilično šuplje zvuče Sanaderove optužbe da Slovenija koči pregovore u tri poglavlja. Sanader joj je obećao da neće proglasiti ZERP za članice EU, ovjerio je to potpisom i državni tajnik Hido Bišćević, da bi zatim ZERP stupio na snagu, a svi se čudom čudili što se Slovenija ljuti, što pritišće i ucjenjuje. A dramulet završava tako da se na kritike Bruxellesa oko ZERP-a, pravosuđa, korupcije, EU fondova i koječega drugog odgovara da je za sve kriva Slovenija. E, hvala Bogu da je imamo.

Mi smo zapravo Slovencima ono što su Srbi nama
Mi smo zapravo Slovencima ono što su Srbi nama: divlji Balkanci, vječita prijetnja, neugodni susjedi i rivali, izvor kompleksa... Zamjeramo Slovencima da se zalažu za ulazak Srbije u EU, ali nam je bilo sasvim normalno da je Austrija u jeku pritisaka oko Haaga izlagala vlastiti politički kredibilitet da nevjerodostojnu zemlju poput Hrvatske gura prema naprijed. Motivi su joj bili veoma čvrsti: milijarda eura investicija u Hrvatsku. Sada je čudno što Slovenija ima slične planove prema Srbiji. Ali sve je to, naravno, bjelosvjetski pakt protiv Hrvatske.

I tako, dok zemlja stoji, a Sanaderova vlada kao u starom vicu "trese vlak kako bi putnici mislili da se kreće", iz rukava smo izvukli stare adute: vjekovne balkanske neprijatelje. Rugamo se Srbiji što nogometne kriminalce trpa u zatvor, smijemo se Žiki Muštikli i Bati Kankanu, ne shvaćajući da naša država tim istim ljudima - doduše, bez egzotičnih nadimaka, ali s jednako egzotičnim ponašanjem - oprašta dugove, poreze, prešućuje sumnjive transfere. U Srbiji se oni nazivaju kriminalcima, u Hrvatskoj dijelom establišmenta. Mi se pravimo da nema kriminala u nogometu, da nema korupcije u državnom vrhu, da izvor svih zala leži u tri potpredsjednika Fonda za privatizaciju i dva službenika u Gruntovnici. Logika je neoboriva: ako kriminalce ne lovimo, znači da ih nemamo.
A zapravo, sva politička filozofija svodi se na jednostavno pitanje: biste li radije živjeli u državi koja nogometne dužnosnike trpa u zatvor ili u onoj koja im oprašta dugove? Kad na to pitanje točno odgovorimo, znat ćemo da ima nade za nas
index.hr

Najlakše je tražiti krivca, ako nešto ne ide kako treba, negdje na drugoj strani, nekog trećeg.
Istinu , ma kakva bila, o neusjesima treba tražiti u svom dvorištu, svako za sebe.
Ovaj komentar sve lijepo oslikava, nije to samo odraz u Hrvatskoj, u svim susjednim, ne samo susjednim državama je tako, pa tulili političari šta im drago.