Božić je buđenje božanskog u čovjeku
Je li se išta promijenilo od povijesnog Kristova rođenja do danas? Po atributima svijeta, jedva. Po manjem broju protagonista koji ge prepoznaju u svome životu - svakako jest. A to je jedini i zapravo sav razlog za istinsko božićevanje
Pitanja koja se kršćanima kao i nekršćanima ovih dana mogu postaviti, mogla bi se sažeto izraziti ovako nekako: Što je to novo u svijetu nastalo s Isusovim rođenjem i, izuzmemo li tradiciju i folklor, što u tom kontekstu zapravo znači danas slaviti Božić? Nije li svijet ostao isti prije i poslije Isusova rođenja? I nije li zaista istinita ona biblijska: Nihil novi sub sole - ništa nova pod suncem?
Povijesni nam, naime, kontekst daje dovoljno razloga biti skeptičnima u odnosu na neki revolucionarni preokret, osim, naravno, brojanja godina nakon Kristova rođenju i pojave nove kršćanske religije. Ipak, ima li nečeg zbog čega Isusovo rođenje zavrjeđuje da mu, osim liturgijskom proslavom, lijepim pjesama, jaslicama, pastirima i štalicom, a u posljednje vrijeme i vrlo naglašenom komercijalizacijom i potrošnjom, poklonimo onu dublju, duhovnu i intelektualnu pozornost?
Za razliku od svijeta u kojem su carevi bili divinizirani i u kojem su svećenici, posebno oni veliki i u židovstvu i u drugim religioznim sustavima, imali svoje političke i društvene funkcije opremljene svim svjetovnim instrumentarijem, Isus se rađa kao posve nejak i kao netko sa strane. Štoviše, on će čitavim svojim životom biti negacija svjetovnih moći. Umjesto vjere u apsolutnu moć, on će navijestiti vjeru u apsolutnu ljubav. Umjesto stvaranja osjećaja straha i podložnosti, on će se sav predati u službu siromaha, bolesnih, gubavih, nijemih, kljastih, hromih, grešnih i rubnih svake vrste. Čak će i Ivan Krstitelj, koji će ga kasnije na Jordanu proglasiti Jaganjcem Božjim i Mesijom, iz tamnice posumnjati je li to taj kojega su čekali ili ipak treba drugoga čekati. U njegov način sumnjali su političari poput zelota pa i sami njegovi učenici. Velik ih je dio otišao od njega ostavivši ga u pustinji. Isusov mesijanski poredak nije posjedovao ništa od atributa svijeta. Koji je to poredak?
Riječ je o poretku unutarnjeg smisla i najdubljih ljudskih vrijednosti u koje je Bog upisao svoje ime i svoj poredak. Taj je poredak, u najmanju ruku, donio neslućeni uzlet vrijednosti duše, ali i općenito vrijednosti čovjeka i svijeta. Kristova je novost novost u sebi upravo po svemu onom što ona nosi kao spasenjska, antropološka, humanistička, kozmička i uopće planetarna zbilja.
Ono što Božić daje, lako se prepoznaje i voli: Veličina neba i samog Boga predstavlja se u Djetetu, a njegovi se božanski atributi "skrivaju" pod velom ljudskosti. U toj činjenici Bog pokazuje tko je i kakav je za čovjeka. Posebice za rubne, obične, siromahe i obespravljene. Za one koje gaze atributi svijeta, Isus proglašava atribute blaženstva. Svojim Govorom na gori udarit će pečat tog novog, božanskog poretka, a izrijekom će i vrlo konkretno o tome prozboriti u poznatom odlomku iz Matejeva evanđelja u 25. poglavlju gdje se poistovjećuje s gladnima, žednima, golima, bosima, zatočenima... Što god se njima učini, čini se i samom Bogu.
Ta zbilja već se jasno čita u božićnom događaju. Zato je Božić, ako se tako smije reći, apoteoza jednostavne ljudskosti, običnosti - davanje predznaka svetosti onom uobičajenom i svakidašnjem. Upravo se u tim i takvim okolnostima događa spasenjska logika Boga čovjekoljupca. Niti jedan humanizam koji bi to previdio, ne može računati na trajnost i ozbiljnost. Zapravo, humanizma i nema bez te dimenzije koju pokazuje Božja pedagogija. No, Božić ne staje na tome. On ide dalje. I to dotle da čovjeka uzdiže na neslućenu razinu - na razinu samoga Boga.
Po božićnom se događaju, kako se to ističe u vazmenoj liturgiji, a izvrsno pristaje i uz smisao Božića, »nebesko sa zemaljskim, božansko s ljudskim povezuje«. Sveti Petar će kasnije reći kako je tim događajem čovjek pozvan biti »dionik božanske naravi«. Tako se u Božiću oslikava božanska veličina i jedinstvenost ljudskog života. U tom čudesno jednostavnom i nepojmljivo svetom događaju utjelovljenja Boga u naš svijet, zapisan je i nov način susretanja Boga s čovjekom.
Pogledamo li tko su protagonisti božićnog događaja, vidjet ćemo da se radi o ljudima priprosta i neugledna podrijetla, ali široke i otvorene duše, primjerne čovječnosti i srdačne topline. No, nakon njih, u božićnoj povorci stoje i ugledni bogotražitelji, mudraci koji žeđaju za istinom. Stoga su tadašnji protagonisti božićnih događanja zapravo simboli svakog susretanja čovjeka s Bogom. Pa i današnjega. U takvim se okolnostima susreće Bog po Isusu Kristu. Romano Guardini s pravom tvrdi: »Sav se život sastoji od samih prigoda za susret s Kristom«. Od tada civilizacija ljubavi ne prestaje biti izazov za istinski susret s Bogom.
Nadalje, Bog je u Isusu pokazao koje su uopće čovjekove mogućnosti. Buđenjem tih mogućnosti, oslobađajući resurse koje u sebi nosi, kidajući strahove, raskidajući s predrasudama ili nevjerama, kršćanin pokazuje je li i koliko dopustio Kristu da svojom inkarnacijskom logikom bude graditelj, kako je to volio govoriti Ivan Pavao II., »transcendentalne gramatike«.
Ustvari, čovjek je u Isusu dotaknuo svoje neslućene mogućnosti. One su katkad u opreci s mnogočim što može propisivati religiozni zakon, ali su u isto vrijeme i katapulti koji probijaju prema neslućenom. Taj čudesni Isus bio je izvan zakona, rođen je u okolnostima posve protivnima za bilo što "moguće". Zabavljeni povijesnim Isusom, kršćani katkad zaboravljaju njegovu istinu i njegov stvarni prinos ljudskoj zbilji i dostojanstvu - svijesti i uvjerenju o svome sigurnom temelju - božanskoj jezgri i naravi koju u sebi nose. Upravo je ona temelj kršćanskog humanizma, ali i posvemašnja novost kršćanskog kulta.
Isus je, naime, postavio središte kulta u čovjekovo srce. Taj nesvakidašnji obrat i nečuveni Kristov radikalizam mogao je prepoznati božansko i u rimskom satniku i u Kanaanki, u farizeju Nikodemu i u naglom Petru, u razbojniku s križa i u politički prevrtljivom Judi… U svim tim ljudima prepoznavao je, i budio je Isus njihovu božansku jezgru, sliku Božju… S njim i bez njega ti ljudi ne bi bili isti. Vjera ili nevjera od njih je učinila to što su postali. Utiskujući se u to i baš takvo, nesavršeno pa i grešno postojanje, potaknuo je promjene. No, takav Isus bio je ujedno i smetnja poretku koji ga je ponovo gurnuo na rub. Ovaj put bio je to brežuljak izvan Jeruzalema, golo tijelo i golo drvo. Božićno siromaštvo završilo je golgotskom ogoljenom i posvemašnjom napuštenošću. No, ostao je neizbrisiv i neporeciv taj božanski poredak stvari.
Na koncu, je li se išta promijenilo od povijesnog Kristova rođenja do danas? Po atributima svijeta, jedva. Po manjem broju protagonista koji ge prepoznaju u svom životu - svakako jest. A to je jedini i zapravo sav razlog za istinsko božićevanje. S Kristom nije nastupila revolucija, čemu se možda nadao Ivan i kako bi katkad htjeli neki od nas. S njime je, poput kvasca, u svijet unesen novi smisao i nova svjetlost. Taj misterij svijetli iza simbola koje gledamo u jaslama.
Anton Šuljić
preuzeto sa Vjesnik on-line
Prijem 
