Ovo je za svaku pohvalu

ŠAMPIONSKI INTERVJU

ROBERT PAULETIĆ SINOĆ PREMOĆNO POBIJEDIO U SUPERFINALU ’KVISKOTEKE’

Kralj kviza u Hrvata dao milijun kuna
siročićima i trijumf posvetio Stipi Božiću

"Ja san dobija zlatnoga Kviska, on mi je najvridniji. Žena me podržala, sinovi isto, jedino se malo pobunila ćer Riva od šest godina, ali san joj objasnija kome i zašto ide novac i onda se složila da je to u redu"




Robert Pauletić u sinoćnjem je superfinalu Kviskoteke na Novoj TV bacio konkurente na koljena i time je njegovo ime definitivno postalo prva, gotovo jedina moguća, asocijacija uz pojam - pobjednik kviza u Hrvata. A baš u igri asocijacija, tek drugoj po redu, već je svima bilo jasno da će on biti pravi jahač apokalipse za suparnike, jer je na njoj uz pomoć Kviska stekao šampionsku prednost, što je potvrdio i konačni rezultat: Pauletić 224, Ćurin 77, Barać 66. Razlika bi bila još i veća da se pobjednik nije doslovce "odmarao" u posljednjoj igri znanja.

Pobjeda velika kao Everest

No, kao da mu nadmoćna pobjeda nije bila dosta da očara publiku, na kraju je ostao dosljedan i - ne trepnuvši - podijelio milijunsku nagradu u humanitarne svrhe. Svoj trijumf je posvetio prijatelju Stipi Božiću i treba mu vjerovati kad kaže da mu je ova pobjeda sama po sebi draža od svega: iako je kvizovsku popularnost stekao kao tinejdžer i ona mu je značajno odredila život, Pauletić je tek danas, kao 41-godišnjak, postao pobjednikom superfinala.
Pola milijuna dječjim domovima, pola milijuna "majci Dalmaciji", sebi baš ništa?!
- Ja san dobija zlatnoga Kviska, on mi je najvridniji. Već san prije početka serijala najavija da ću sav novac dat u humanitarne svrhe, i to je to. Pola svote, da preciziran, otić će direktno dici iz domova, na štedne knjižice. Ostalih 500.000 kuna razdilit ću po Dalmaciji, uz savjete humanitarnih organizacija.
Što je rekla žena, što djeca, kad su čuli da ste podijelili toliki novac?
- Žena me podržala, sinovi isto, jedino se malo pobunila ćer Riva od šest godina, ali san joj objasnija kome i zašto ide novac i onda se složila da je to u redu.
Zašto ste pobjedu posvetili Stipi Božiću?
- Zato što je pobjeda za mene, ka šta san reka, bila Everest, a posvetija san je našen velikon himalajcu koji se dva puta uspeja na pravi Everest. Nisan ništa novo otkrija kad rečen da je on već za života splitska i hrvatska legenda, a ponosan san na to da ga mogu zvat prijateljen.
Koja Vam je prva asocijacija na taj trenutak kad ste shvatili da upravo postajete šampion Kviskoteke?
- Bljesak. Čista srića. Ipak, to mi nije najlipši momenat u životu. Bija san sritniji kad san prvi put drža svoju novorođenu dicu u rukama, svih četvero.
Njihova imena nosili ste na majicama u prethodnim emisijama Kviskoteke. Zašto Vam je na majici ovaj put bio Bob Rock, lik iz "Alana Forda"?
- To je moj omiljeni strip, a Bob Rock mi je omiljeni lik. Pravo mu je ime Robert, a kadar na majici je iz stripa "Sve ili metak", di nastupa na kvizu, stišće taster i umire od treme. Učinilo mi se to sve skupa zgodno, jer san i ja ima veliku tremu prije superfinala.

Lojpur ga namučio

Kad smo kod stiskanja tastera, Vi se u zadnjoj igri niste previše zamarali njime, kao da uopće i niste sudjelovali. Jeste li se namjerno svaki put javljali posljednji?
- Normalno. Osigura san pobjedu i pustija san ljude da se bore za drugo misto. Ironija sudbine je da san zna čak 22 od 24 pitanja. To je moj uobičajeni prosjek za lakše emisije, a ne za finale kad su pitanja obično puno teža.
Kad se sezona pogleda unatrag, najveće Vam je probleme priredio imenjak i Splićanin Lojpur u vašem malom finalu?
- Je, istina. Doduše, pukla mi je koncentracija u zadnjen dilu te emisije, pa san anagrame i igru znanja odigra vrlo loše. Lojpur je tada u zadnjoj igri bija maestralan. Mi smo inače stari prijatelji, znamo se još iz JNA, Titovo Užice, klasa oktobar 1983. Interesantno je da smo nedavno priko telefona dva puta ispitivali vlastito opće znanje na uzorku od sto istih kviz-pitanja, i to prilično teških, i rezultat je jedan put bija 78:77 za mene, a drugi put 79:78 za njega. Jako smo izjednačeni.
Družite li se i izvan kvizaške arene?
- Kako ne! Nedavno san dobija SMS-poruku na engleskome s nekog američkog telefonskog broja, javlja se menadžer firme "Celador", one šta ima prava na "Milijunaša". Ka, uputija ga je na mene gospodin Goluža, organizira se prvenstvo svita u kvizu, nagrada dva miljuna dolara, i bi li ja sudjelova ka predstavnik Hrvatske. To je, ustvari, posla Lojpur, tija me zajebat. I sve je to super sastavija, vrlo uvjerljivo, skoro me privarija, ali san se srićon sitija da je on u Americi i tako ga ipak razotkrija. Krv bi mi popija da me uspija nasamarit. A ja mu spreman osvetu, neće ni znat kad ga pogodi, ha-ha!

Psihičke i tjelesne pripreme

Pauletić, Barač, Ćurin, Mila Perković, Lojpur, Miočić..., sve Dalmatinci. Jesu li to Dalmatinci pametniji od ostatka Hrvata?
- Dalmatinci definitivno jesu obilježili ovu sezonu Kviskoteke, a na drugo pitanje ne bi tija odgovorit.
Kako ste se spremali za superfinale?
- Vrlo intenzivno. Trenira san asocijacije, surfa po Wikipediji... Zadnjih misec i po dana pazija san čak i na prehranu, svako jutro san zoba po dvi omega 3-6-9 tablete jer mi je rekla teta iz apoteke da je to dobro za mozak.
Što mislite - hoće li Vas sad zvati stranke i nuditi Vam angažman pred izbore? Možda ipak naknadno naplatite ovu pobjedu za sebe?
- Već su me prije par miseci zvali iz jedne stranke, i spominjali mi misto na listi koje bi mi jamčilo ulazak u Sabor. Odbija san, politika me ne zanima. Nikad u životu nisan bija član nijedne stranke.
Ali ste zato - koliko mi je poznato - član čak dva splitska kluba, i to najrazličitija moguća - Rotary kluba Split plus, te borilačkog kluba Pit Bull?
- Tako je, angažiran sam u rotarijancima, a u Pit Bullu boksan kod trenera Ante Matasa skoro svaki dan. Gospoda Ivan Matas i Marko Žaja, predsjednik i dopredsjednik Pit Bulla, čak su me pozvali da se uključim i u rad uprave kluba, što mi je velika čast.
Zanimljivo, nisan jedini koji je član rotarijanaca i Pit Bulla, to je i moj prijatelj Stjepko Rošin, pa se on i ja šalimo da ćemo oformit elitni dvočlani klub Pit Bull Rotary.

Tajna zelene ponistre

- Kod crkve Gospe od Zdravlja, odma na susjednoj kući, ima jedna zelena ponistra koja je tu bila i prije 26 godina - pripovijeda Pauletić. - Kad san ka 15-godišnji momčić iša na poštu po obavijest iz redakcije TV Kviskoteke, o tome jesan li primljen u emisiju, odlučija san ne otvarat kuvertu do kuće. Ipak, nisan moga izdržat pa san na po puta sta kraj te zelene ponistre, taka je jednon rukon ka za sriću, jer mi je zeleno sritna boja. I unutra je pisalo da sam primljen. Skoro mi je srce stalo. Sad san, prije odlaska na snimanje superfinala, zadnje moje kviz-emisije u životu, iša do istoga prozorčića, pa ga opet taka za sriću i pobjedu. Uspilo je!

’Busanje’ u prsa

Što je značilo ono "busanje" u prsa nakon pogođene treće asocijacije? To isto je radio Goran Ivanišević u Wimbledonu.
- Da, i ja san se toga sitija, ali tek posli. Lud je to bija momenat, jer san tada shvatija da ću pobijedit. Na ekranu mi je zasvitlilo 142, ka da je pisalo - pobjeda. Posli ovoga superfinala totalno razumin šta je Goranu bilo u glavi kad je osvoija Wimbledon. Ja san čeka na ovu superfinalnu pobjedu duže nego on.
Slobodna Dalmacija

čestitan

Odgovor R.Pauletića na sve napise u novinama:

POBJEDNIK KVISKOTEKE ROBERT PAULETIĆ PIŠE EKSKLUZIVNO ZA VEČERNJI LIST:

Pauletić: Iako sam darovao osvojeni milijun, nisam osoba godine!




Da, razdijelit ću milijun kuna nagrade iz superfinala Kviskoteke. Baš kao što sam podijelio i dosad osvojenih 170.000 kuna. Ne, nisam lud. Niti naivan, kao što neki smatraju.

Nikad se nisam osjećao kao nekakav posebni dobrotvor, i teško mi se zamisliti u ulozi "svjetionika", osobe koja bi "trebala pokazati pravi put ovom iskvarenom društvu", kako pišu oni koji me hvale na forumima, te u bezbrojnim mail i sms-porukama koje dobivam ovih dana. Također, ne smatram da sam od pogodnog materijala za osobu godine, kao što je predložio jedan dnevni list, te deseci ljudi na internetskim forumima.

Naš dobri čovjek Ilija
Poznajem čovjeka iz Splita, zove se Ilija Naletilić, koji cijeli život pomaže siromašnima, bolesnima i nesretnima, i dosad je dao tko zna koliko milijuna kuna. Sve donedavna inzistirao je na tome da ostane anoniman, ali su o njegovim dobrim djelima svjedočili oni kojima je pomogao, pa je jednostavno bio prisiljen pojaviti se sada u četvrtak navečer na završnoj večeri splitske manifestacije "Dodir dobrote", gdje je primio čak dvije nagrade za najdonatora, svojevrsne "Oscare humanosti".

Ilija je pravi dobrotvor, koji je zaista zaslužio da ga se istakne u javnosti, jer bolesnima i slabima pomaže konstantno, svakodnevno, cijeli život. Ja i moj milijun prema Iliji smo male bebe. I meni su, doduše, na brzinu uvalili jedan "Oscar humanosti", i stvarno me iznenadili i potresli, jer sam doživio da mi "tout Split", 400 uzvanika među kojima su bili manje-više svi najjači gospodarstvenici, umjetnici i sportaši grada, priredi petominutni "standing ovation".

Hvala na aplauzima, dragi ljudi, ali moram reći da sam ja još od samog početka ovoga serijala televizijske Kviskoteke obznanio kako ću cjelokupan osvojeni iznos (tada, naravno, nisam mogao znati da ću osvojiti više od milijun kuna) dati u humanitarne svrhe. Istina u koju mnogi ne mogu povjerovati jest da meni, kad je o Kviskoteci riječ, uopće nije bio važan novac; dapače, smatram da je za čistoću i plemenitost Kviskoteke (i općenito svih kvizova) pogubno kad se u priču uvuku visoke novčane nagrade.

Možda je to pomalo idealistički, ali više bih volio kada bi se znanje u Kviskoteci nagrađivalo samo kviskićima, kao što su stari grčki sportaši za pobjedu na olimpijskim igrama bili nagrađivani samo maslinovom grančicom. Konfucije je rekao nešto u stilu: "Znanje se ne smije mjeriti novcem".

Inače mi idu na živce razne reality-show emisije u kojima se dijele milijuni, i to iz više razloga, ali to nije tema ove priče.

Vratio bih se dobrom čovjeku Iliji Naletiliću, koji je nedavno izjavio da je "najveća sreća imati višak novca koji možeš dati onome tko ga treba". Tek sam sada počeo shvaćati koliko je ta misao duboka. Što svaki čovjek treba, za čime teži? Za ljubavlju. Za time da ga okolina voli, poštuje i priznaje.

Radi toga se kupuju veliki auti, nakit, skupi satovi, odjeća, jahte, sve u nadi da će se tako steći ljubav i poštovanje onih oko sebe. To robovanje materijalnome često proždre čovjeka, jer kad jednom krene, nikad mu nije dosta. Obično su želje veće od mogućnosti, pa se zaglibi u kredite i sve skupa postaje mučenje u kojem više nema mjesta za pozitivne osjećaje.

Religija "prljavog" novca
Onaj tko zaista ima viška novca morao bi shvatiti da nema razlike između mercedesa 230 i mercedesa 320. Susjedi i sugrađani te neće više voljeti i cijeniti zbog 50 ili 100 "konja" razlike, a ti ćeš na to potrošiti tko zna koliko tisuća eura. Na čamcu od 3-4 metra može se isto tako lijepo ploviti kao na jahti od 20 metara.

Ljubav i poštovanje okoline te, što je možda još važnije, samopoštovanje puno se lakše zadobivaju dobrim djelom, ne samo jednom gestom, nego trajnim životnim stavom. Daj drugome da bi ti imao. Daj da bi bio voljen. Sve velike religije znaju tu mudrost, ali u moderna vremena, nažalost, sve više jača religija površnih i zluradih medija te religija prljavog i obožavanog novca, što je totalno zlo.

Osobito je potrebno dati, makar i prisiliti samoga sebe na davanje, kada je riječ o najmanjima, još nepokvarenima, koji nemaju roditelje. Tko takvima ne pomogne, a potroši na gluposti, sam sebe proklinje. Između ostalog, i zato sam odlučio polovicu od osvojenog milijuna iz superfinala razdijeliti dječici iz domova širom Hrvatske, izravno na štedne knjižice (druga polovica ide u zdravstvo, sport i kulturu Dalmacije).

Ni Brajše, ni Mesićke...
"Dobra ideja to sa štednim knjižicama!", pišu na internetu. "Da se ne bi novca dočepale kojekakve Brajše, Mesićke...". Ova moja ideja s knjižicama, međutim, nije inspirirana strahom od takvih osoba.

Naposljetku, kada bi se ljudi vječno bojali da će im netko "zamračiti" donacije, nitko nikad ne bi ništa donirao! Upraviteljice domova s kojima sam ove godine kontaktirao (zbog prethodnih donacija) redomice su divne i plemenite žene, koje ulažu sebe u svoje domove i djecu, nastojeći ih držati na pravom putu.

Ipak, ovako bez posrednika je bolje. Samo na djetetu ostaje da odluči kako će postupiti s tim novcem, jednoga dana kad dođe do punoljetnosti.

I naposljetku, tko bi ikad mogao platiti onaj trenutak nakon emitiranja Kviskoteke, telefonski poziv, čestitku ravnateljice i veselu dječju vrisku u pozadini: "Bravo, bravo, dragi naš Roberte!"...
večernji.hr

Svaka mu cast i na znanju i na dobrotvorstvu!!!

Alal vera, Roberte, kapa dole na znanju






.

a za pohvalu je i cinjenica da ovo procitah ovde mi je za pohvalu, ...gradski seljak 8) jako zanimljivo, hajde uzivajte na vrucini i razmisljajte