...i moj Slavonac

Zal Kopp


S A N

Neka te ne uznemiri , neobican pocetak pjesme ,
pricati cu ti mila , o snu , koji , u meni nocu , seta .
Vatri , sto me jutrom budi i miru koji osjecam ,
dok , u svakom koraku stiha , idem prema tebi .

Taman , kad se mjesec usece u sobu , prilazi mi san ,
a ti se , nevidljiva zamaknes iza prozirne zavjese .
Uz hladan zid proseces , nosis sunce , na ramenu
i pazis , da me , obris tvog pokreta , ne uznemiri..

U tom trenu , ispod krova , moga uspavanog tijela ,
s misli , samim rubom umornog oka , krisom legnes .
Ozarena lica , prekrijes moj osmjeh i poljupcima tiho ,
otjeras maglu , sa mojih , nemirnih ravnica .

Onda , starom mislju , primaknes se mome tijelu
i sa rijekom osjecaja , spustis prema uscu strasti .
Tu me tvoja ruka , k sebi , poput sutona , primi
i u odsjaju pijeska , skoljku bjelinom ponudi .

Kad vrt procvjeta , ti podamnom , dolinu otvoris ,
pa me njenim poljima i proplancima mamis .
Kako se vidicima slasti , primicem sve blize ,
to se san , kao vjetar , u meni , pokrece i mijenja .

Nista ne osjecam tada , osim tvoga , mekog tijela
i mojih uzavrelih dodira , preko njeznih proplanaka .
Odjednom shvatim , da sam sa snom , u tvome bicu
i da to, moja rastopljena dusa , u tvom tijelu sanja .

Presretnog i blazenog me budis , odlazis sa jutrom ,
ja se dizem i sa javom , na pocinak , s mirom spremam .
Vatra koju ostavljas , u sobi gori , ispod mojih vjedja ,
a svaki ugasli plam , u meni tad , novu zelju radja

IZVOR VREMENA

Kad utisnes moje ime u obris svojih misli ,
izabranice morskih uvala i bjeline skoljki ,
kad ustanes u modrom satenu praskozorja ,
nepomucena visinama planinskih vrhova ,
kad mirisna zaleprsas dubinama moje duse ,
zahvaljujem se njedrima ravnice sa kojih
si u vjecnom dahu postala moja ljubavnica
puneci moj zivot olujnom snagom ljubavi .

Kome reci da oko mene rascvjetavas zrak ,
ne pitas , niti ulazis u razvodnjena sjecanja ,
vec oslobadjas u meni slast postojanja ,
lijezes i moje tijelo castis svojom ljepotom ,
glasom zene ispunjavas otkucaje srce ,
lakocom dodira hvatas bjelinu mog stomaka ,
grlis kao prepelica i obuhvacas me zjenicom ,
da se ispod tvojih krila umirim i snivam .

Kakav je to divan osjecaj imati tebe u sebi
i svakoj slutnji izbristati trag pamcenja ,
krenuti osmjehom prema izvoru vremena ,
pronaci zajednicko nebo iznad trenutka ,
u predvorju beskonacnosti osvanuti s tobom ,
podsjetiti stare pjesme koliko su nevjeste ,
dici ruke i sa njima dohvatiti toplinu srca ,
pokloniti se tebi i srasti u korijenu srece .

Tako mi je lijepo vratiti se pod stare orahe
i njihovim plodovima podsjecati utrobu ,
blago ravnice unositi krvotokom u sebe ,
s oblacima ptice vrhom pogleda posjecivati ,
neiskazane rijeci obaloma rijeke vaditi ,
po vrtovima cvijece uz mjesecinu gledati
i u tom kraljevstvu , gdje si ti kraljica ,
cekati svitanje u kojem osmjehom dolazis .

Dok te cekam , ramenom mi tvoja ruka seta ,
druga trci mojim strukom i zalazi pod pazuh ,
jedna s drugom , kao dvije nerazdvojne sestre ,
cas u kosi , cas oko vrata sutke stizu moje zelje ,
proljetnim se mirisima razbacuju po meni ,
nude svoje strasti kao da si i ti s njima stigla ,
zorom staju dvije njezne sestrice i u snu me
medju tvoja bedra , posteljom od rose , vode .

DAH DUGE

Kistom svoga srca na platno moje duse nanosis paletu
i plavom bojom oslikavas beskrajni oblik dubina ,
sanjaris i u sebi me smirenjem svoga bica stapas ,
neustrasiva plava ptico u beskonacnost sna dolazis .

Ljudskom zelenom bojom umirujes nemir mojih voda ,
s njom , obnavljas i cistis uzdrhtale prozirne valove ,
kao rajske biljke donosis proplanku rascvjetali mir ,
uspinjes u slavlje moj zivot osvjezavajucom snagom nade .

Zacet u tvojoj bjelini , otkrivam milost svih osjecaja ,
iznosis me preobrazenim smislom horizontima dana ,
istokom moje duse budis sjaj sunca vrhom razuma ,
auerolom ponovnog radjanja kusas krilom prepelice .

Zemlja ti je dom , smedja i topla , cvrsta poput majke ,
imas savrsenstvo brazde i plodnost nepreglednih njiva ,
izvoristem zivota iz njih izlazis i nudis odricanjem tuge ,
pa me zoves i prihvacas u njedra predivnih uzvisina .

Tu me zenstvenoscu crvene vatre osvajas i primas u sebe ,
strascu vjetrova prislanjas uz besmrtnost iskrene srece ,
kao suncevu zraku izdvajas medju svoja rumena bedra ,
da tvojim toplim rumenilom uzivam i plovim zauvijek .

Ti si dah duge , pocetak svjetlosti i glasnik mog obnavljanja ,
ti si vitki most izmedju zemlje moga srca i neba moje duse ,
tvoje se jake boje okvirom mog bica njezno i toplo razljevaju
i ja se vjecno prepustam njihovom velicanstvenom skladu .

ZAGRLJAJI

Osim tebe , niz moje tijelo ,
slijevaju se uzdasi .
Osjecam dodire ,izlaze s poljupcima
i nude mi njeznost .
Ja se utapam u uzavrelosti
zrelih grudi .

Nastanjeni zagrljaji hrle s prstima
i izmedju nas se penju tijelom .
Obliva nas ispletena zudnja
provlaceci zelju kroz kosu .

Progovaraju snovi na morskoj obali ,
a ravnicom ispod vrhova planina ,
drvoredi jablana , nad pucinom ,
pocinju ploviti putenim prostranstvima .

Idemo stazom slasti ,
ulazimo u podnozje bedara
i otkrivamo melodiju uzbudjenog disanja .
Rijeci necujno velicaju svecanost ,
sto se odigrava na postelji ispod nas .

Za nas se nebo smiruje ,
odvaja zvjezdama sjaj
i spusta ga tamo , gdje uzdisemo .
Spojeni u glasu , pogledu i dodiru ,
poput velike ptice odlijecemo
i prozirni nestajemo s mirisom jutra .

Kao opijeni strujimo blazenstvom
i zagrljeni slijecemo na nase mjesto ,
vec spremljeno ,
u njedrima beskonacnosti .

JEDNOSTAVNE MISLI

Gledam te kako niz zelenu padinu rasipas korake ,
zavidim svoj toj travi po kojoj gazis i po njoj hodas ,
promatram te oblake dok ih osmjesima posjecujes
i krivo mi je sto se u tvom pogledu izvijaju i maze .

Ovo je tek dio jednostavnih misli koje kroz mene teku ,
izmedju sna i jave cutim kako ljepotom sladis svijet
i zamisljam koliko se more trudi uljepsati svoje blago ,
sto ravnica cini da se suncokreti stalno tebi okrecu .

Otvaram svoje srce ptici sto na nebu nepomicno stoji ,
pomjeram njen red iz ociju i nudim joj veliku zvijezdu ,
pokrivena sjajnim kapima kise , slijece u moje obrve ,
poklanja mi smisao tankih vidika i svoje srebrno perje .

Kazem naglas , pa sto ako ceznem i ne mogu bez tebe ,
zar se moraju nad mojom glavom skupljati noc i dan
i zasto sutnjom zlatnog kljuna krijemo prastara znanja ,
kad mozemo sjediti i mjesecinu sa svijetom podjeliti .

Polako me stavi u kandje i povede iznad ostrih visoravni ,
izmedju njenog tijela i mene prostruje daleki vijetrovi ,
mimoisli smo velike gradove i njihova zagadjena mjesta ,
preletjeli putnike i na kraju stigli usred ostrva u vremenu .

Tu smo rece i pusti me da hodam zgusnutim zrakom sna ,
sad je i sjenka njenog kljuna zatreperila mojim likom ,
uhvacena milinom svih proteklih uzdaha mog drhtanja ,
izvadi skoljku iz pijeska i bez rijeci na zeleni kamen stavi .

U dodiru kamena i skoljke skrivena je tajna koju zelim znati ,
znam , zagrljaj istinske ljepote nije u letu niti dubini mora ,
on se cuva tamo gdje se ne skuplja mrak , gdje nema svejdoka ,
u zadnjoj niti srca i na izvoru duse , samo u nama samima

IME

Ovom cu pjesmom jos jednom napregnuti zov visine ,
krisom izrezbariti caroliju poljupca u svom osmjehu
i kao sto prilici rasiriti rijeci nepreglednom dusom ,
docekati ih i istovremeno zaustiti poput vatre i leda .
Neka zgusnuti osjecaji uzburkaju mirno razmisljanje
i namjerno prostru svaku moju kap slojem nemira ,
ispune bescutnu prazninu i izadju zagrljeni plesom ,
zato sto cu se zovom ove pjesme napregnuti u visine .

Slicim li istom covjeku odkada lutam mislima ,
jer odnedavno sasvim novo osjecanje imam ,
dok sam prije , po potrebi , ponekad ronio suze
i valove koristio samo zato da mi nose camac ,
danas vjetrovima posvecujem posebnu paznju ,
a s liscem po parkovima vodim duge razgovore
i stalno sanjam jednu pticu kako samnom leti ,
otkako lutam mislima potpuno sam drugaciji .

Jesam li se u zivotu uvijek ili barem povremeno ,
tako , poput morske pjene cijelim tijelom uspinjao ,
da bih malo pomalo izrastao u svojim pjesmama
i naporno s kapima znoja , sustigao samog sebe .
Ne , ne sjecam se da sam ispod neba vidio boje ,
a primjecujem i ovo , kako kamen ipak ne suti
i krosnje ustvari sapucu razgranatim dodirima .
Da , moj zivot vise nije kao nekad , niti slican .

Putujem li oduvijek ovim svijetom ovako sretan
i nikako umoran stalno srecem radosne ljude ,
slusam kako sa suncokretima moje misli pjevaju ,
a oblaci podamnom sire tepih po kojem hodam .
Sada otvorenih ociju kao svjetlo lampe drhtim
i u meni stalno treperi tisina sireci zlatne mirise ,
koji me slatkim prostranstvima nose i otkrivaju ,
da nikada nisam ovako sretan , putovao svijetom .

Sa kojim se smislom vracaju nadanja mojoj dusi ,
u kojim obrisima daleke buducnosti sam smjesten
i zna li vrijeme kojom cu dubinom svemira poci ,
jer po godinama vidim kako moje osmjehe cijedi
i od pamtivjeka mi nudi s mjerom njezne strasti ,
a sa druge strane i moje srce sve cesce osjeca sjaj ,
i ne trosi se uzalud , cuva i sprema tople otkucaje
za ona nadanja sto dolaze i vracaju smisao dusi .


U meni na bezbrojnim mjestima ovog trenutka rastu ,
beskonacno prozirne latice neba i jos neprobudjene ,
uzdisu i uzdizu se , cvjetaju slovo po slovo , daju rijec
i konacno , neprimjetno pretvaraju u poznato ime .
Kako samnom ustaje i lijeze osmisljava sav moj dah ,
uznosi me nestvarnim dodirima svoga umilnog zvuka ,
prepoznaje moje osjecaje samo njemu namijenjene ,
koji u meni stalno rastu na bezbrojnim mjestima .

Zelim da mi to ime neprestano treperi na usnama ,
da me cvrkutom jutra docekuje i njezno mazi snove ,
oslonjenog na oblake dovede iza granice zalaska sunca
i zaustavi u meni kristalne mirise planinskih vidika .
Neka me kisom i njenim mokrim zagrljajima prekrije ,
obicnim osluskivanjem ulicnih koraka probudi ,
sivim sutonom u predvecerje izvan grada uznemiri ,
samo neka mi ostavi treperenje tog imena na usnama .

Hocu sav taj beskonacni mir mojom dusom pokrenuti ,
stvoriti tisinu u kojoj cu ploviti njegovim odjecima ,
mozda na trenutak ravnicu umiriti u njenim brazdama
i dozvoliti da pod klasjem u korijenju uspavankom utihne .
Meni je sasvim dovoljno i sirinu neba kada pogledam ,
napregnem pogled i dohvatim beskrajne izvore prostora ,
proletim ispod povrsine leta i osjetim lakocu mekog perja ,
pa da sav beskonacni mir pokrenem mojom dusom .

U tek naraslom plodu mojih osjecaja cutim detalj ,
dok lagano strujim i nestajem nevidljivim tokovima ,
na lakom vjetru hvatam samog sebe kako bujam
i horizontom neuhvatljive duge upijam prozirne daljine .
Kao spirala otjecem rasparanim zvjezdanim stanistima ,
svako od njih moje postojanje razlaze na kriske vjecnosti
i onda nekom nezamislivom snagom pronalazi odsjaje
u tek naraslim plodovima mojih osjecanja i ja nestajem .

Sad me odavde , odakle polazim na put svog novog zivota ,
gledaju trenuci koji jednostavno vise ne mogu cekati ,
uzurbano skupljaju mahovinu sto podamnom lijeze
i polako krecu niz rijeku pjescanom obalom uz sumu .
Kroz odskrinuta vrata proslosti bacaju okamenjene utvare ,
strepe da se poklopcem ponovno ne nakupi prah zaborava ,
jer sam dugo spavao usred te mrakom okovane skrinje ,
i vrijeme je da odavde podjem na put svog novog zivota .

I S K U P LJ E NJ E


Mila zelim da znas ,
nikakve dvojbe nisu postojale ,
jednostavno sam tu noc pokupio sav mrak iz sebe ,
ponio ga pod nebeski svod i u zoru rasirio poljem .
Dok sam stajao ,
promatrale su me bezbrojne rijeci
i kao u nekakvom beskonacnom broju ,
slagale u niz netaknutih misli i uzburkanih zelja .
Zacuo sam uspavanku kako zicama tambure svira
i pokraj mog srca tad su zaiskrila tajna nadanja ,
opustio sam se i poletio iznad umornih pogleda ,
rijekom poznatih strasti zagrlio smireni san ,
a njegovom vjecnom miru izmislio tihi razlog
da se prepusti i podje samnom iznad svih tih prizora .


Nekakvim nepoznatim visinama smo lutali ,
svuda su nas lose vijesti sretale ,
i kada se horizont napokon otvorio zbog nas ,
moj san je podivljao i postao lud i bezbrizan ,
izazivao je samocu ulazeci u njen brlog ,
smatrao da joj je svu noc duzan pokazivati ,
kakve to zagrljaje nosim ,
kad ih moram skrivati pred nekim
i kakvim se to jutrom moji obziri jedva razdanjuju ,
kada ne pristaju u miru samnom ostati .
Svaki se cvijet odjednom podamnom rascvjetao ,
ponudio mi biserne pupoljke
i sa tek dozrelim mirisima svojih latica ,
djelicem mastanja pokrio moje strahove .


Priznajem iz mene su kapi sunca pocele kapati ,
jer su mi jos ovim redom donosili ,
pucine sa njihovim prozirnim prostranstvima ,
planine i njihove neuhvatljive bogate vrhove ,
ravnice u zlatom optocenim dukatima ,
i poneki ukradeni sjaj raskosne repatice .
Pristao sam taj red slijediti
i s bliskom misli otvorio svoju dusu ,
pa na pucini uzjahao val ,
a sa vrhova planina dozvao vjetar ,
da me u zlatnom sjaju nekamo povede ,
gdje cu moci s lakocom do svog glasa ,
kao sto sam po rodjenju mogao ,
ali su me s vremenom sagnule kise .




Posao sam koracima i letom za svakim stablom hrasta ,
zastajao u dobrim uvalama ,
naslusao se sarenih bajki i nevjestog govora ,
drugim putevima se sklanjao
i spavao pokraj samih izvora zvijezda .
Ogromna sam prostranstva obisao ,
s velikim nevremnima u kostac hvatao ,
vidio kako pjesme sute dok ih jedu ,
i na kraju spreman stigao pred vodopad ,
iz kojeg izrasta duga .
Tu me zaspalog ugledala prepelica ,
i natocila svoj pjev u moje grlo ,
a pogledom koji nikada necu zaboraviti ,
rastopila misao i moju bol privila uz sebe .


Napokon i ja ceznem ,
taj mrak sto se bolescu zove nestao je ,
glas mog srca nadaleko se cuje
i vise nema ruba sa kojeg me komadi duse mole ,
jer se dan i u meni sada radja
i gdje ptica pjeva tu osjecam dodire ,
a idem i mekom mahovinom ,
pukotinu svemira medju prstima osjecam
i pocinjem tamo gdje korijenje spava .
Gledam u nebo i niti vremena sklanjam ,
odzvanjam plav poput sutona i nad oblakom ,
uzdisem za krilima prepelice ,
sto zar vjetra perjem gone
i pustim zrakom svoj odmor traze .


Zelim da na moje rijeci slete ,
poloze se kao boje vrelim obrazima
i s njeznim glasom u meni zaspu .
Zato me svugdje ima i svugdje stizem ,
u sumraku sto se nad planinom spusta
i u potoku s prvom kisom me ima ,
na uzvisinu sa sjajem mjesecine stizem ,
a i na obali ukrasenoj svilom me ima .
Svega u meni ima i sve ih u meni zove
i pjesme u kojima rijeci ne stoje
i sama tisina sto u meni drijema .
Svugdje me i svega u meni za njih ima ,
jer kad se njihov let umori ,
docekati ce ih moja ljubav u toplini gnijezda .

Godina trešnje



Kad se u mom pogledu nasmješi ptica ,
pa s mirisom trešnje posjeti visinu jablana
i obavije letom cijeli svijet ,
više ne tražim obrise tvog tijela ,
jer opijen travnjem osjećam ,
kako vriješ na mojim usnama
i u poljupcima vjetra ,
prepoznajem dolazak tvojih prstiju sa svibnjem .
Pod vrelinom njihovih dodira ,
otvaram sve proplanke u sebi
i postajem lipanjski val ,
rascvjetan u rijeci osjećaja ,
pa s njim , na obale tvojih grudi pristajem
i svom silinom ,
dubinu nježnog toka prostirem ,
kupam tvoja bedra
i nebom svoje kože polažem .
U svakoj srpanjskoj zvijezdi ,
koja osmjehom treperi tvojim stasom ,
snom suncokreta započinjem kolovoz
i sa zlatnom bojom rujna
mekim stomakom plešem ,
a svojim drhtajima ,
cijelom tvojom ravnicom sjedam
i mjesečinom , pletem niti u zagrljaje
i sočne plodove požude slažem .
S godinom trešnje ,
ja u tebi , sve jače dozrelu dunju grlim
i beskrajnim grozdovima ispijam listopad ,
njišem svojim bokovima
i tiho , u studeni nosim .
Izvijam dlanove
i u dukatima , oko tvoga vrata sebe nižem ,
u mirne drvorede breza
i sjajnom bjelinom prosinca oblačim .
Uvodim te u prvo siječanjsko svitanje
i sa kristalima pahulja ,
strasno ljubim ,
plamtim iskrom veljače na tvojim obrazima
i sakupljam snagu ožujka ,
da s prvim poljupcem proljeća ,
u godinu trešnje ,
samnom , ponovno uđeš . . .

Boje ljubavi


Nista nije vazno , kao vjestina nasih osjecaja kad primi boje ljubavi
i nista ne treba osporiti promjenama koje nastaju u vremenu cekanja ,
jer svako disanje tada ima svoj ritam , ponekad blag , ponekad trom ,
ali ipak skladan i nas ritam , sto uci dusu vjecnom privikavanju .


Sto smo prije bili i zasto sjajnim koracima tako preplaseno zastajemo ,
neznam , ali ponekad poludim poput vjetra i zaurlam tvojim bicem ,
nasrnem divljacki , pa se u strahu , da ne pokleknes , povucem i utihnem
i znam suncokrete zatamniti i prisiliti ih da se mog nemirnog sna napiju .


Ali , sve to radim iz ljubavi i koliko god ti cudno izgledalo , ja te volim
i ne mogu bez tebe i vjecno sam ti zahvalan sto u meni odavno postojis .
Ovoj pjesmi ne pripisuj nikakvo zlo , niti mojoj ljubavi , oni su lom nemira
i skup su stihova svih mojih nestrpljenja i ceznje za tvojim toplim dodirima .


Neponovljiva si , neizmjerno blaga i mojim snovima potrebna , otkrivena
i zaceta u svakom mom pokretu , posadjena korijenom moje velike ljubavi ,
izrasla rijekom mojih drhtaja i u svakom njenom valu ljubavlju zablistala ,
dohvatila vjecni smisao i pomjerila granice mog beskonacnog svemira .


Prepoznajem pogled mjeseca u kojem zabrinuto trcis svojim toplim usnama
i poznajem obrise bijelih breza sto se skrivaju iza tvojih njeznih zagrljaja ,
zato te i vodim ravnicom mojih nadanja , jezerima mojih dugih iscekivanja
i zanosnim proplancima sa kojih drvoredi visokih jablana nad tobom strepe .


Jedina moja ljubavi , samo tebi pripadam i u tvom se srcu jedino snalazim ,
kao covjek svaku sumnju odbacujem , kao ljubav tvojom dusom odzvanjam ,
kao miris tvojim tijelom ustajem , kao vjetar tvojim se nebom propinjem ,
predivna moja , nista mi u zivotu nije vazno , osim tebe i boje tvoje ljubavi .

Staklena ulica


Svaku vecer staklenom ulicom prolazim
i kao da nikada nisi otisla
sakupljam te u krhotinama svojih misli
i gledam, kako u kapima mjesecine
izmedju drvoreda sjecanja plamtis.
Hodam, tako rano, jutarnjim satima
a ti me svojom sjenom pratis
i ne remetimo njeznost krosnji,
jer one poznaju mirisni sum pjesme
i nase korake pamte kao svakodnevne,
pamte i ne zamjeraju im prolaznost,
ne placu, vec onako sjetno
u kutu nasih zjenica, sute.
Dobrodosla si,
iako im je tesko podijeliti tvoje osmjehe u pamcenju,
za njih si uvijek dobro dosla,
jer kad zavrsi dan ili zapocne noc,
ti si kao utjeha i vjerovanje ili obratno,
ne sjecam se vise,
ali pamtim, kako si jednom vec dolazila
s nadom na obrazima niz staklenu ulicu
i kako si kazaljke na satu zanemarivala,
i onda, …onda si u srcu,
s tim svojim glasom sto ga pamtim
niz staklenu ulicu opet otisla,
i po tko zna koji puta si,,
izmedju drvoreda sjecanja
u kapima mjesecine ostala plamtiti.