23.prosinac

Rođen Ernesto Cammarota

23. prosinca - Jedan od najvećih tenora zagrebačke Opere Ernesto Cammarota rodio se 23. prosinca 1861. godine u talijanskom gradu Bariju. Njegov otac bio je dirigent i ravnatelj mjesne opere pa je Ernesto od rane mladosti živio pod svjetlima pozornice. Počeo je kao dramski glumac, igrajući salonske komičare, ali je u nekom komadu morao zapjevati pa su svi ostali iznenađeni začuvši zvonak i plemenit glas mladoga glumca. To je ponukalo njegova oca da ga uputi u pjevačku školu. Napredovao je vrlo brzo i već u 21. godini prvi put je nastupio u operi.

Zaredale su turneje po Italiji, a 1887. angažiran je u Zagrebu, kamo ga je dovela hrvatska operna pjevačica svjetskoga glasa, Zagrepčanka Sofija Kramberger, s kojom je pjevao na Malti. Kad ga je direktor Opere Ivan Zajc prvi put čuo na pokusu Verdijeva Krabuljnog plesa, sav je razdragan uzviknuo: "Vi ćete biti stup moje opere!" I zaista, Cammarota je postao i do kraja karijere ostao stup hrvatske opere i više nije napuštao svoju novu domovinu. Počeo je pjevati u Starom kazalištu na Markovu trgu, zatim je s Miletićem prešao u novu zgradu, gdje je izgradio svoje zlatno pjevačko razdoblje. Bio je prvi Porin Vatroslava Lisinskog i raskošni Bizetov Don Hoze u Carmen. Glas mu je bio baršunasto mek i velikog opsega, impostacija i tehnika savršeni, visine slobodne i raskošne, a pjevačka izražajnost i gluma uzorni. Bio je i veoma nadaren pedagog.

Koliko su savršeni bili njegovo pjevačko znanje i umijeće najbolje svjedoči činjenica da i njegov zadnji nastup 1924. godine, kad je imao 63 godine, nije bio kurtoazni oproštaj s velikim umjetnikom, nego pravi umjetnički događaj. Još za života Cammarota je postao legendom. To se najbolje vidjelo 28. veljače 1934. godine kad je umro i kad ga je na posljednji počinak ispratilo nepregledno mnoštvo poštovatelja njegove umjetnosti.

Škrinja hrvatske povijesti

23. prosinca - Kao svuda u Europi i u Hrvatskoj se arhivska građa čuvala po crkvama i samostanima gdje su se pohranjivale važne listine i oporuke. Do promjene je došlo u XVII. stoljeću. Zemaljski protonotar, magistar Ivan Zakmardi Dijankovečki dao je izraditi hrastovu škrinju, u kojoj bi se čuvale temeljne isprave hrvatske države. Bilo je to 23. prosinca 1643. Škrinja je imala zaštitnu bravu koja se otključavala s tri različita ključa. Jedan je čuvao ban, drugi podban, a treći protonotar. Tim su se redom ključevi stavljali u bravu i tek tada se mogla otvoriti. Tako je utemeljen Arhiv Hrvatske.

Škrinja je imala samo simbolično značenje, jer u nju se mogao smjestiti tek neznatan dio isprava. Zbog toga je Hrvatski sabor za prvog zemaljskog arhivara izabrao Ladislava plemenitog Kiralyia te odredio da se škrinja privilegija, koja je od 1643. bila pohranjena u prostoriji iznad sakristije stolne crkve na Kaptolu, 1763. prenese u zemaljsku kuću na Markovu trgu. Preostali spisi preneseni su 1840. u Banske dvore, gdje se od tada pa sve do preseljenja godine 1913. u novu, zajedničku zgradu sa Sveučilišnom knjižnicom, nalazio Zemaljski arhiv.

Kako je pristizalo sve više građe, a Arhiv se nije imao kamo proširiti, jer je i Sveučilišna knjižnica već pretrpala svoj prostor u zgradi, Arhiv je morao potražiti slobodne prostore izvan matične zgrade. Položaj je osobito otežan kad je u sklopu Arhiva otvorena i Kinoteka Hrvatske, koja je već prikupila toliko filmske građe da je i pomoćna zgrada na Savskoj cesti postala pretijesna. Međutim, nakon preseljenja Nacionalne i Sveučilišne knjižnice, Hrvatski državni arhiv sada radi u povoljnijim uvjetima, okupivši sve svoje odjele u istoj zgradi.